Ne pišem ove retke da bih napadao, niti da bih dijelio lekcije. Pišem ih jer volim svoju Crkvu katoličku, jedinu koju imam. I jer vjerujem da vjernici imaju pravo na jasnoću, osobito u trenucima kada se zbunjenost širi, a granice između vjere i dojma postaju nejasne.
Tijekom godina pastoralnog djelovanja u Njemačkoj imao sam priliku sudjelovati na svetim misama koje su predslavili biskupi i kardinali poznati u cijeloj Katoličkoj Crkvi. I sve češće u meni se javljalo isto pitanje: služi li liturgija još uvijek otajstvu ili pokušava zadovoljiti publiku?
Kad se Crkva boji biti ono što jest
U današnjem vremenu svjedoci smo nastojanja da se liturgija učini „zanimljivijom“, „pristupačnijom“ i „bližom suvremenom čovjeku“. Dobra namjera sama po sebi nije problem. No problem nastaje kada se izgubi jasnoća svrhe.
Liturgija nije prostor za traženje pljeska. Nije mjesto u kojem se pita sviđa li se poruka. Ona je sveto mjesto Božjeg darivanja. U liturgiji se ne pitamo kako ćemo izgledati, nego što Bog čini za čovjeka.
Kada se ta logika zamijeni logikom dojma, događa se tihi, ali duboki pomak: Crkva prestaje služiti otajstvu i počinje služiti potrebi da bude prihvaćena.
Križ nije rekvizit, nego istina
Posebno mi je ostala u sjećanju sveta misa koju je predslavio kardinal Reinhard Marx. Dok mi je na oltaru djelovao „sit i napit“, u meni se probudilo sjećanje na križ u njegovoj katedralnoj crkvi u Münchenu križ izrađen od odbačenog drva sa smetlišta.
Ne želim suditi nikome. Ali pitanje se samo nameće:
ako je križ znak siromaštva i solidarnosti, zašto se to siromaštvo ne vidi i u onome tko stoji za oltarom?
Isus nije nosio križ da bi bio drukčiji. Nosio ga je jer je do kraja ušao u stvarnost čovjekove patnje. Križ nije simbol koji mi oblikujemo križ je istina koja oblikuje nas.
Božić bez tijela postaje ideja
Božić je najkonkretniji blagdan naše vjere. Bog nije postao metafora. Postao je dijete. Tijelo. Krv. Dah.
Kada se to otajstvo pretvori u apstrakciju ili performans kao što se ovih dana moglo vidjeti u nekim europskim gradovima vjernici ostaju zbunjeni. To nije obnova, nego gubitak orijentira.
Vjera Crkve ne počiva na dojmu, nego na Utjelovljenju. Na činjenici da je Bog ušao u našu stvarnost – ne uljepšanu, ne stiliziranu.
Evanđelje ne nudi ugodu, nego nadu
Riječi „Isus noseći svoj križ“ nikada nisu bile popularne. I nikada neće biti. Ali su istinite.
Kršćanska vjera ne obećava život bez patnje. Ona daje nešto dublje: nadu da patnja nema posljednju riječ. To se ne postiže estetikom, nego vjerom u Raspetoga.
Bez mržnje, ali i bez relativiziranja, Crkva mora ostati vjerna Kristu i onda kada to nije popularno. Jer jedino tamo gdje je križ, ondje je i uskrsnuće.
Ovaj članak temelji se na osobnom svjedočanstvu i pastoralnom iskustvu katoličkog svećenika, prilagođeno i urednički obrađeno za potrebe portala
Rastimo u vjeri.
Izvor: vjerujem.vecernji.hr
