Pero Miličević kao dijete je upoznao najokrutnije lice rata. Imao je samo sedam godina kada je u jednom jutru izgubio oca i više članova obitelji.
Trideset i dvije godine kasnije, govori bez mržnje, s mirom u srcu i jasnom porukom: mir nije moguć bez oprosta.
Dana 28. srpnja 1993. godine oružana skupina pripadnika vojske Bosne i Hercegovine upala je u selo Doljani u općini Jablanica. Ubijeno je 39 ljudi.
Među njima i njegov otac Andrija, star 45 godina. Taj dan zauvijek je promijenio njegov život.
Djetinjstvo prekinuto pucnjevima
Toga jutra igrao se s blizancem i starijim bratom kada su započeli pucnjevi. Metci su prolazili iznad njihovih glava. Majka Ruža i sestra povukle su djecu u kuću kako bi ih zaštitile.
Otac nije bio s njima otišao je pomoći rodbini na poljima. Nikada se nije vratio.
U istom danu ubijene su i dvije sestre njegove majke te više rođaka. Majka je ostala udovica s devetero djece, od kojih je sedmero bilo maloljetno.
“Kada umre jedna osoba, to je već strašno. Kada poginu djeca, srce majke jedva to može podnijeti,” svjedoči danas, još uvijek potresen.
Sedam mjeseci logora
Nasilje nije završilo masakrom. Njegova majka i djeca deportirani su u logor “Muzej” u Jablanici zajedno s oko 300 hrvatskih katolika. Tamo su proveli sedam mjeseci.
Uvjeti su bili nehumani: glad, hladnoća, nehigijena i spavanje na kamenim pločama. Smrt je bila svakodnevica. No, kako kaže, fizička patnja bila je manja od neizvjesnosti i straha od onoga što ih čeka.
Vezani članci:
Snaga Isusova oprosta 10. prosinca 2025. 05:04 Kako Isusov primjer oprosta mijenja naše srce i oslobađa nas tereta koje nosimo? „Oče, oprosti im, jer ne znaju što…
Kirurg koji je u znanosti pronašao Boga 9. prosinca 2025. 04:55 Složeno ljudsko oko i život pod komunizmom doveli su ga od ateizma do vjere u Krista Poznati očni kirurg dr.…
Ono što ih je održalo bila je vjera. Svakodnevna molitva krunice postala je oslonac. “Bez vjere i molitve ne bismo preživjeli,” kaže.
Vjera jača od mržnje
U logoru je iskušenje osvete bilo stalno prisutno. Ipak, u srcu se rađala drugačija odluka sačuvati mir i ne dopustiti da zlo zavlada nutrinom.
Kada su oslobođeni, uslijedio je novi udarac: tijelo njegova oca sedam mjeseci nije bilo pokopano. Na kraju su mogli sahraniti samo njegove kosti.
Na pitanje kako je sve to izdržao, njegov odgovor ostaje isti vjera. “Odgoj u Bogu hranio nas je i spasio,” svjedoči.
Oprost kao put iscjeljenja
Oprost nije došao odmah. Godinama je u njemu živio bijes. Prijelomni trenutak dogodio se kada je odlučio postati svećenik, a zaređen je 2012. godine. Ispovijedajući druge, shvatio je da nema mira bez oprosta.
Godinu dana kasnije, vratio se na mjesto bivšeg logora. Ne iz osvete, nego radi unutarnje slobode. “Vratio sam se u suzama,” kaže. Tada je rana počela zacjeljivati.
Poruka mira za cijeli svijet
Danas njegovo svjedočanstvo snažno odražava poruku koju je Papa Leo XIV. uputio za Svjetski dan mira 1. siječnja: mir se ne podrazumijeva on se živi i čuva.
Otac Miličević to sažima jednostavno: “Zlo se pobjeđuje dobrotom. Ne osvetom. Ne oružjem.”
