Mnogi od nas imali su formativna iskustva da su nas ljudi odbacili, napustili ili povrijedili.
To su iskustva koja osjećamo ne samo u svojim mislima, već idu samoj strukturi onoga što jesmo i kako gledamo na svijet.
Možemo si reći stvari poput “Oh, nisam nevoljen. Nisam izopćenik.” cijeli dan, ali to nije dovoljno da se pozabavimo emocionalnom sržju u sebi. Moramo imati nešto više što će nas osloboditi obvezujuće emocionalne boli ili optužbi protiv naše vrijednosti kao Božje djece.
Mnogo sam se puta u životu borio s osjećajem da nisam dovoljan i govorio sam sebi: “Ne osjećam se vrijednim…” Ono što me oslobodilo tog osjećaja nedostojnosti bilo je usmjeravanje mog srca prema višoj sili. Evo na što mislim. Ako se osjećam kao da nisam dovoljan, onda ću reći: “Želim biti čovjek koji izlijeva Božju ljubav na druge ljude.”
Upamtite ovaj stih: “U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav izgoni strah…” (1. Ivanova 4:18, ESV). Mislim da bismo mnoge stvari mogli staviti na mjesto ‘straha’ u ovom stihu. Božja savršena ljubav izbacuje osjećaj nedostatnosti. Savršena ljubav izgoni usamljenost. Savršena ljubav izbacuje obrambeni stav.
Kako doći do mjesta savršene radosti i samopouzdanja? Mislim da to ne može doći od pokušaja priznanja onoga što nas koči u tim stvarima ili gledanja u ogledalo i govorenja samima sebi: “Vrijedan sam! vrijedan sam!” Te radnje nisu dovoljno snažne.
Međutim, stalno vraćanje onome što Bog kaže o nama kao svojoj djeci pomaže nam da ne izgubimo iz vida njegovu veliku ljubav prema nama. Tvrditi da smo Božji čovjek i živjeti poput Isusa daje nam nešto veće da prevladamo one emocionalne boli i sumnje koje bi obojile naše odluke. To je razlog zašto nam Sveto pismo govori “… da se obnovite u duhu svojih umova i obučete novoga sebe, stvorenog nalik Bogu u istinskoj pravednosti i svetosti” (Efežanima 4:23-24).
Gary Wilkerson
