Pitanje sudbine ljudi koji nikada nisu čuli Evanđelje jedno je od najdubljih i najosjetljivijih pitanja kršćanske vjere. Kako razumjeti Božju pravednost i milosrđe prema onima koji nikada nisu imali priliku upoznati Isusa Krista? Ovo pitanje ne dotiče samo teologiju, nego i savjest svakog vjernika.
Često se postavlja primjer čovjeka rođenog daleko od kršćanstva bez Biblije, bez Crkve i bez propovjednika. Može li takav čovjek biti spašen? Odgovori koji se nude unutar kršćanske misli najčešće se svrstavaju u dva glavna pogleda: inkluzivizam i ekskluzivizam.
Inkluzivizam spasenje kroz Krista, i bez svjesnog poznavanja
Inkluzivisti vjeruju da je Isus Krist jedini Spasitelj svijeta, ali da Bog u svojoj milosti može spasiti i one koji ga nisu izričito upoznali. Prema tom shvaćanju, osoba koja iskreno slijedi glas savjesti, traži istinu i odgovara na „svjetlo“ koje ima bilo kroz prirodu ili moralni zakon u srcu može biti obuhvaćena Kristovim otkupljenjem.
Ovaj pogled snažno naglašava Božju ljubav i pravednost, polazeći od uvjerenja da Bog ne osuđuje čovjeka samo zbog okolnosti njegova rođenja. Ipak, i u ovom pristupu spasenje se uvijek događa po Kristu, a ne neovisno o njemu.
Ekskluzivizam je povijesno i biblijski najraširenije shvaćanje unutar kršćanstva. Prema ovom pogledu, svjesna vjera u Evanđelje nužna je za spasenje. Objavljena istina u prirodi dovoljna je da čovjeka učini odgovornim pred Bogom, ali ne i da ga spasi.
Apostol Pavao jasno naglašava da se čovjek ne osuđuje zato što nikada nije čuo za Isusa, nego zato što je potisnuo istinu o Bogu koju može spoznati kroz stvorenje. Zato Evanđelje nije dodatak, nego ključni Božji odgovor na ljudski grijeh.
Posebno snažan primjer nalazi se u slučaju Kornelija pobožnog i bogobojaznog čovjeka. Iako je živio pravedno, Bog mu ipak šalje navjestitelja Evanđelja. Time se pokazuje da ni iskrena religioznost sama po sebi nije dovoljna bez susreta s Kristovom porukom spasenja.
Pitanje spasenja onih koji nisu čuli Evanđelje ostaje tajna u kojoj se susreću Božja pravda i milosrđe. Ono što je sigurno jest da je Isus Krist središte spasenja svijeta i da je naviještanje Evanđelja ne samo zapovijed, nego čin ljubavi prema svakom čovjeku.
Zato Crkva ne prestaje naviještati Radosnu vijest ne iz straha, nego iz nade da svaki čovjek upozna istinu koja oslobađa.
