Što mislite, što je ljepše: pogled prema vrhu ili pogled s vrha svijeta?
Pogled prema vrhu iznad kojeg ne postoji ništa više ili pogled s vrha Himalaja do kraja obzorja?
Takvu nam perspektivu, sliku o Bogu, nudi autor Psalma 89.
Čitajući psalam od kraja prema početku, čini nam se kao da se
uspinjemo prema vrhu svijeta.
A s vrha svijeta pruža se pogled kakav je opisan u prvih 19 stihova.
S vrha svijeta čovjekovo divljenje izaziva „ljubav“ onoga čije se ime ne smije ni izgovoriti.
Ljubav se očituje kroz „vjernost koju valja naviještati kroz sva koljena“.
Ta ljubav nema vremensko
ograničenje i njen temelj stoji na samom vrhu, „na nebu“.
Zastava koja se vijori na samom vrhu jest zastava ‘Saveza’.
Savez Boga i čovjeka. Obećanje, zakletva dana Davidu, slugi svojemu, da će njegovo potomstvo održati dovijeka.
Čovjekov život, češće no išta drugo, obilježavaju pogledi iz podnožja planina.
Uprti prema gore, prema nebu „odakle nam dolazi pomoć“.
Naša sadašnja situacija i neizbježna prisutnost teškoća i nevolja, zamagljuju nam pogled. Osjećamo se kao
da nas je Bog ‘zaboravio’, ‘ostavio’ ili ‘prepustio dušmanima’.
Što tada činiti? Valja se ponovo uspeti prema samom vrhu.
Naše tužbalice, kao što jest ovaj Psalam 89, ne nestaju.
No, s vrha planine, iz Božje perspektive vidi se drugačije. Potpunije,
jasnije i dalje.
Iznad svega i svih stoji „Jahve Sabaot, Bog nad vojskama“.
Samo On zaslužuje slavljenje i klicanje riječima
svete pjesme koja se čuje do nakraj Njegove zemlje!!!