Tekst o stvaranju koji čitamo u Knjizi postanka govori nam kako je Božje stvorenje dobro: „I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.“
(Post 1, 31). Bog promatra svoja stvorenja, svoje djelo, kako je dobro. Stvorenje odražava Božju mudrost, ljubav, dobrotu i ljepotu. Sveti Augustin u svome djelu Ispovijesti promatra Božju prisutnost u svome životu, i pred tom prisutnosti kliče Bogu „Ljepoto tako stara i tako nova…“
Slično i sveti Franjo Asiški u svojim Pohvalama Bogu, nakon primanja svetih rana, Bogu dva puta upravlja riječi „Ti si ljepota!“. I Franjo i Augustin promatrali su svoj život i svijet koji ih okružuje i, prepoznajući Božju prisutnost, divili su se ljubavi i ljepoti koju su iskusili. Istina, prepoznavali su oko sebe i ono što nije dobro, ono što rastužuje, zlo. Ali, zlo ih nije spriječilo da vide sve ono lijepo i dobro, što govori o Bogu koji pobjeđuje svako zlo i daruje radost.
Zato ni mi ne možemo gledati samo na zlo koje se događa oko nas, iako ne smijemo odmahnuti rukom na nj, već trebamo tražiti ono što nam govori o Bogu. Sve Božje stvorenje plod je njegove mudrosti i ljubavi, što se odražava u skladu, ljepoti i dobroti koje vidimo oko sebe i čemu se divimo.
Zastati, promatrati i diviti se Božjem djelu malo-pomalo postaje zaboravljena radnja, zanemarena vještina. No, ona je izuzetno važna u ljudskom životu. Ona čovjeka potiče da promišlja o stvarnosti koju promatra i koja ga okružuje; potiče ga da postavlja pitanja, da prepozna svoje mjesto i ulogu u svijetu.
Ta vještina potiče čovjeka na zahvalnost, ali ga potiče i na želju za dubljom spoznajom o onome što promatra i što ga okružuje; potiče znatiželju u njemu koja ga usmjerava prema dubljem upoznavanju i traženju odgovora u vjeri i u znanosti. Doista, nismo u krivu ako kažemo da su mnoge korisne stvari i spoznaje u našem svijetu plod koji je nastao iz početnoga divljenja onoga koji je imao vremena zastati i promotriti stvarnost pred sobom. Zato je važno ne pustiti da ta vještina iščezne i da ljepote u svijetu prolaze pored nas, a mi da ih ne uočimo.
No, kako možemo reći čemu se čovjek treba diviti? Nije li ljepota „u oku promatrača“? Možda ima i u tome nešto. Ali treba uvijek imati na umu dublje razumijevanje ljepote, tj. istinsku ljepotu koju Sveto pismo izražava riječima: „I vidje Bog da je dobro.“
Ljepota i dobrota su znak. One djeluju kao dio slagalice u kojoj se krije odgovor na naša duboka pitanja. Onaj koga ljepota i dobrota u trenutku obuzmu može osjetiti i kako je blizu onoga za čim čezne – nije, doduše, još došao k cilju svoje čežnje, ali je pronašao neki odsjaj, nešto što mu govori o tome. A ljepota i dobrota govore o Bogu. One su njegovi tragovi. Kada ih čovjek uoči, upućen je na njega koji je bolji od svega čemu se ovdje divimo, jer je on savršen. Slično govori i sveti Pavao u Hvalospjevu ljubavi: „Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!“ (1 Kor 13, 12).
I Isus doziva u pamet upravo takvo razmišljanje, kada slikama iz prirode objašnjava Božju ljubav prema čovjeku i potrebu pouzdanja u Boga: „I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest, a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?“ (Mt 6, 28-30).
Sklad, ljepota i dobrota koje čovjek može vidjeti i diviti im se ne govore, dakle, samo o Božjem veličanstvu, već i o njegovom odnosu prema nama ljudima, o njegovoj ljubavi. On se brine za sva svoja stvorenja. A ako se toliko brine za svemir ili krhke biljke i životinje da im je dao ljepotu i sklad, koliko li se više brine za čovjeka, kojemu je darovao besmrtnu dušu i otvorio mu vrata u vječni život. Psalmist tu brigu Boga za čovjeka izražava ovako: „Što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?“ (Ps 8, 5) Divljenje Božjem djelu ljubavi prema čovjeku potiče i na izricanje zahvalnosti: „Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna.“ (Ps 139, 14).
Konačno vidimo zašto je važno ne zaboraviti zastati, promatrati i diviti se: osim što čovjek tako prepoznaje svoje mjesto u svijetu i svoje dostojanstvo, to ga u isto vrijeme potiče na zahvalnost na onome što jest i što ima, tj. na svemu stvorenome. A zahvalnost je tako važan stav za život društva. Ona štiti od zavisti – zla koje nam priječi da kod sebe i drugoga vidimo dobro. Zavist nas čini nezadovoljnima onime što imamo ili jesmo, a brzo nas vodi prema žalosti zbog tuđe sreće ili radosti zbog tuđe nesreće.
Zahvalnost čini suprotno: ona daje da čovjek vidi dobro koje ima, da bude radostan zbog dobra, ma koliko malo imao, ali i više od toga: da vidi dobro u sebi i u svakom čovjeku – dobro koje je Bog udahnuo u njega. Zahvalnost u isto vrijeme postiže i to da čovjek prepoznaje siromaštvo, da ondje donosi ljepotu i dobrotu kojoj se i sam divi, kako bi i drugi iskusili tu radost.
Zavist ruši odnose, zahvalnost ih gradi i jača. Zato je zahvalnost na svemu stvorenome toliko važna za život društva i zato je tako važno ne dopustiti da ljepota i dobro u svijetu prolaze pored nas, a da ih mi uopće ne primjećujemo.
Ali kako? Kako zastati u današnje vrijeme? Za zastati, promotriti, diviti se i zahvaliti na Božjim tragovima koji su pred nama potrebno je vrijeme. A kako do njega?
Ako je ova vještina toliko važna, tada treba poduzeti nešto da se ona održi u društvu. Riječ je o tome da treba pronaći modele koji poštuju slobodno vrijeme, tj. modele koji polaze ne prvenstveno od koristi i potreba tržišta, već od čovjeka kao osobe i njegovog dobra. Potrebno je, dakle, pronaći modele koji poštuju (a ne samo da ostavljaju) vrijeme za odmor, za kulturu i rekreaciju, vrijeme za druženje u obitelji i za vjerski život obitelji.
A što, s druge strane, čovjek sâm može učiniti? Kako čovjek sâm može pronaći vrijeme za zastati, promatrati, diviti se i zahvaliti Bogu? Može, naime, početi od malih stvari. Na primjer, može u javnom prijevozu dignuti glavu i, umjesto gledanja u ekran, promotriti što ga sve okružuje. Ekran mobitela u javnom prijevozu može skratiti vrijeme. Ali ekran ne može nikada zamijeniti sve ono što čovjeka u tom trenutku okužuje: ljudi, priroda, događaji… Isto tako ni fotografirati nešto (događaj, prirodu…) nije isto što i diviti se.
Gledati fotografiju nije isto što i biti dio onoga čemu divimo. A čovjek može zbog fotografiranja propustiti uočiti i promisliti kako je i sam dio tog događaja, te ljepote i dobrote kojoj se divi i koju želi uhvatiti objektivom. Ekrani mogu prikazati dio nečega, ali nikada ne mogu ponuditi doživljaj žive prisutnosti koji potiče na promišljanje i zahvalnost.
Divljenje i radovanje zbog ljepote i dobrote koja nas okružuje i govori nam o Bogu je predokus neba. Slično govori papa Franjo u svojoj enciklici „Laudato si“ gdje kaže: „Vječni će život biti zajedničko iskustvo divljenja, gdje će svako stvorenje, preobraženo blistavim sjajem, zauzeti svoje mjesto i imati što ponuditi siromasima, koji će jednom zasvagda biti oslobođeni.“ (br. 243.)
Papa Franjo svoju encikliku završava Kršćanskom molitvom sa svim stvorenim. Tako nas podsjeća kako je potrebno moliti za dar prepoznavanja Boga u svemu stvorenome i za dar divljenja i zahvalnosti. Zato ovdje završavamo jednim dijelom te papine molitve: „Gospodine Bože, jedan i trojstven, čudesno zajedništvo beskrajne ljubavi, uči nas promatrati te u ljepoti svemira, gdje sve govori o tebi. Probudi našu hvalu i našu zahvalnost za sva bića što si ih stvorio. Daj nam milost da oćutimo duboko jedinstvo sa svim što postoji.“
Ivan Glavinić
Izvorno objavljeno u: Veritas.Glasnik sv.Antuna Padovanskog, studeni 2020.