Razmatrajući danas s Kempencem o neurednim sklonostima dolazimo do zaključka da one uvijek donose nemir našim dušama i ostavljaju nas prazne.
Iako redovito u našoj mašti obećavaju mnogo, vrlo malo nam daju i zarobe nam dušu. To je čista definicija grijeha: puno nudi, malo daje i na kraju sve uzima.
Ljudi slabi duhom su skloni sjetilnim stvarima i teško se otimaju zemaljskim željama. Zato su često žalosni kada su im te želje uskraćene i srditi ako ih se na to upozori.
Prokletstvo tih neurednih sklonosti ako se odmah ostvare jest grižnja savjesti jer umjesto da se zadobije mir tražeći u tome smisao, zapravo baštini se nemir.
Jedan duhovnik jednom reče: Božja volja za čovjeka je mir njegova srca. Mir srca se zadobiva urednom savješću i revnošću te opiranjem strastima i neurednim sklonostima te izvanjskim stvarima.
Zato težimo za višim darima u postojanosti srca.
Neka mir srca Gospodine bude moj svakodnevni cilj da umiri neuredne sklonosti.