Pogledajmo odlomak o Isusu dok se pripremao otići na križ i izvojevati pobjedu za mene i tebe. Sada se približio stablu smokve za koje se činilo da nudi nešto zadovoljstva, ali kad je vidio da je to stablo varljivo, prokleo ga je i ono je izgubilo svoju moć zavaravanja.
Bio je to nagovještaj nečega što će se dogoditi.
“A kad su ujutro prolazili, vidjeli su da se smokva osušila iz korijena. A Petar se sjeti i reče mu: ‘Rabbi, pogledaj! Usahnula je smokva koju si prokleo.’ Isus im odgovori i reče: Imajte vjere u Boga. Jer, zaista, kažem vam, tko rekne ovoj gori: Digni se i baci se u more, a ne posumnja u srcu svome, nego vjeruje da će se dogoditi što kaže, bit će mu što god kaže. .’” (Marko 11:20-23, ).
Isus je bio Bog i mogao je učiniti mnogo više od pukog proklinjanja smokve. Umjesto toga, pozvao je svoje učenike u nešto mnogo veće.
Kad je Isus otišao na križ, preuzeo je vlast nad stvarima koje nas varaju, oslobodio nas od njih i dao nam darove (vidi Efežanima 4,7-9). Mogu nas prevariti tvari ili rad ili odnosi; privlače nas svakakve stvari, mislimo: “Ovo će me usrećiti” samo da bismo se približili i shvatili da je to iluzija zadovoljstva. Isus je uništio snagu smokve u našim životima, ali je ostavio veću bitku koju treba voditi u partnerstvu s nama.
Isus nije rekao Petru: “Mislio si da je smokva nešto? Gledaj ovo. Proklet ću planinu, ono što je omogućilo varljivoj smokvi da napreduje.” Umjesto toga, pozvao je učenike u veću bitku u kojoj je njima i nama dao vlast nad planinama u našim životima. Te planine su nešto dublje u nama što prijevari daje tlo za rast. Možemo potrošiti puno vremena na svladavanje požude i ovisnosti i svih ovih drugih stvari, ali to su smokve. Planina je ono što je u našem karakteru što nas čini ranjivima na prijevaru svjetovnih stvari.
Isus vam govori: “Dajem ti vlast nebesku. Sada želim da preuzmeš vlast nad planinama u svom životu.”
