Možda dosad nismo uopće primijetili kako je ruka Božja potajno stajala nad našim životom.
Ona nam se otvarala s dobrim darovima. Ona nas je potajno držala kad su naišle oluje. Ona je bila i onda uz nas dok smo bili posve usamljeni i napušteni.
A onda Bog odjednom pred nas postavlja užasnu mogućnost da on svoju ruku može i povući od nas. To se možda na početku uopće ne primjećuje. Međutim, čovjek postupno primjećuje da je skroz i u svemu lišen blagoslova. I konačno, u nevolji i samrti počne tražiti nekakav oslonac, a njega nigdje nema.
Dok govorim o ovome, želimo se prisjetiti jedne zgodu iz Novoga zavjeta. Jednoga dana Isus se obraća velikom mnoštvu. Odjednom nastaje nemir. Približio se gubavac. Ljudi viču od bijesa, užasa i straha od zaraze. No gubavac se ne da zaustaviti. Kroz raspršeno mnoštvo žuri se k Isusu. Ondje pada u prašinu i plačući viče: “Gospodin, ako hoćeš, možeš me očistiti!”
A što čini Isus? Povlači li se korak unazad pred ovim čovjekom s ružnim čirevima? Ne! U Bibliji piše da ga se Isus dotače.
Isusova ruka, a to je ruka Božja, pruža se prema njemu i ozdravlja ga.
Mi smo ljudi za koje vrijedi užasna mogućnost da Bog s pravom povuče svoju ruku od nas. No Isus još jednom pruža svoju ruku za nama. Ovu ruku trebamo uhvatiti.
Prema broju dana u koje ste istraživali zemlju – dana četrdeset, za svaki dan jednu godinu – ispaštajte svoje opačine četrdeset godina. Iskusite što znači mene napustiti. Brojevi 14,34
Kratka molitva.
Gospodine, ti nam pružaš svoju probodenu ruku. Zahvaljujemo ti na tome. Amen.