Znak koji govori više od riječi križ na čelu, usnama i srcu
Podrijetlo ovog znaka potječe iz Francuske ili Njemačke, a u rimskoj liturgiji pojavljuje se negdje između 800. i 1000. godine. U početku se činio samo znak križa na čelu i prsima, dok se znak na usnama dodaje kasnije, iako nije poznato kada je točno ušlo u liturgiju.
Vjernici su s vremenom počeli oponašati svećenika koji je činio znak križa prije čitanja Evanđelja, a praksa se proširila i učvrstila kroz stoljeća, osobito nakon Tridentskog sabora.
Liturgijsko značenje geste
U Općim uredbama Rimskog misala (stavak 134.) stoji da i vjernici zajedno sa svećenikom čine trostruki znak križa na čelu, usnama i prsima, govoreći: „Slava Tebi, Gospodine!“
Ova gesta izražava želju da Božja riječ prožme naš um, govor i srce – da o njoj mislimo, govorimo i živimo po njoj.
Duhovna poruka znaka križa
Prije nego što svećenik čita Evanđelje, tiho moli:
„Svemogući Bože, očisti moje srce i moje usne da dostojno mogu navijestiti tvoje sveto Evanđelje.“
A kad blagoslivlja đakona, kaže:
„Neka ti Gospodin bude u srcu i na usnama, da dobro i dostojno naviještaš njegovo Evanđelje.“
Ove riječi objašnjavaju i smisao gesta koje vjernici čine da Božja riječ dotakne naše misli (čelo), riječi (usta) i osjećaje (srce).
Znak vjere i svjedočanstva
Trostruki znak križa nije samo vanjska gesta, nego ispovijest vjere u Presveto Trojstvo i u snagu Kristova križa. Time vjernik moli da Riječ Božja bude u njegovu razumu, na njegovim usnama i u njegovu srcu, kako bi je živio i naviještao svojim životom.
Dublji smisao jednostavne geste
Iako je gesta jednostavna, njezino značenje je duboko:
to je molitva da Božja riječ postane dio nas naših misli, govora i djela.
Kada se križamo prije Evanđelja, mi zapravo govorimo:
„Gospodine, otvori moj um da razumijem Tvoju riječ, usta da je naviještam i srce da je ljubim i živim po njoj.“