Kralj Salomon ovdje oslikava jednu podrugljivu scenu. Nekakav lijenčina spava na svom ležaju.
Pomalo trepće očima i pogledava na sunčani sat konstatirajući da je krajnje vrijeme za odlazak na posao. A onda mu dolazi na pamet da je neki prijatelj ispričao kako je njegova tetka čula da je nekog čovjeka rastrgao lav. “O da”, kaže lijenčina, “bila bi to prava lakomislenost izlaziti iz kuće. Mogao bi se na putu pojaviti lav.” I nastavlja spavati iako jako dobro zna da ulicama grada ne luta nikakav lav.
Takvi smo mi! Svijet ne gledamo onakvim kakav jeste, već onakvim kakvoga bi rado željeli vidjeti i kako nama trenutno odgovara.
Idealist vjeruje u ljudsku dobrotu, čak i kada sve govori suprotno. Materijalist zanemaruje Boga, čak i kada mu se jasno posvjedoči. Ako se gospođa X svađa s gospođom Y, onda gospođa Y može raditi što god hoće, a gospođa X sve to vidjet će kao zlobu i podmuklost. Učenik u učitelju gleda tiranina, čak i kad mu ovaj svim srcem nastoji pomoći. Mi se smatramo ispravnim ljudima, čak i kad nam grijesi vrište do neba. Ukratko, mi stvarnost ne želimo vidjeti. Ako treba, usred grada pronaći ćemo i lava.
Ljudi koje je Bog duhovno oživio imaju vruću želju prepoznati stvarnost. Radi toga svjesno upoznaju svoje izgubljeno srce. I zbog toga upoznaju zbilju Duha Svetoga. Zbog toga im se oči otvaraju za spasenje koje je Bog po Isusu Kristu svima ponudio. O kad bismo ugledali istinsku stvarnost!
Lijenčina veli: “Lav je vani, nasred trga poginuo bih.”
Izreke 22,13
Kratka molitva:
“Gospodine, daj nam oči koje vidjeti mogu jer je teška bol što usred bijela dana ne primjećujemo svjetlo tvojih rana.” Amen.