Koliko puta nas je netko uvrijedio i naljutimo se i ne želimo mu opraštati a, Isus kaže da opraštamo jedne druge. Ako ne oprostimo i nama Gospodin neće oprostiti naše grijehe.
Najteža stvar na svijetu za kršćane je opraštati. Usprkos svim pričama u crkvi o oprostu, povratu i iscjeljenju, vrlo je malo toga uistinu dokazano.
Svi volimo misliti o sebi kao o mirotvorcima, dizačima onih koji su pali, uvijek praštajućima i zaboravljajućima. Ali čak i oni najdublje duhovni danas su krivi za ranjavanje braće i sestara nepokazivanjem duha praštanja.
Čak i najbolji kršćani teško opraštaju onima koji povrijede njihov ponos. Neka se dva dobra kršćanska prijatelja “posvađaju”, a vi ćete se zamjeriti cijeli život. Rijetko to priznaju, jer svoj neumoljivi duh pokrivaju fasadom kurtoaznih poziva, lijepih riječi i poziva da “dođete nekad kod nas.” Ali nikad više nije isto. Tu drugu stranku stvarno ne mrzimo; samo se čini da kažemo: “Nemam ništa protiv njega, ali samo ga drži podalje od sebe. Pusti ga neka ide svojim putem, a ja ću svojim.” Jednostavno ignoriramo ljude kojima ne možemo oprostiti.
Najteže je oprostiti osobi koja je nezahvalna. Voljeli ste nekoga, a niste bili voljeni. Žrtvovali ste se da biste pomogli prijatelju u nevolji, samo da biste bili kritizirani ili uzeti zdravo za gotovo. Osoba kojoj ste dali sve od sebe da pomognete zauzvrat pokazuje samo nezahvalnost i sebičnost. Vaše dobre namjere se pogrešno tumače, a vaša dobra djela pogrešno se tumače kao sebično motivirana. U nevjerici, vi uzviknete: “Kako mogu biti takvi, nakon svega što sam učinio za njih? Dakle, to je ono što dobivam što sam tako velikodušan?” Oprostimo li ikada toj nezahvalnoj osobi? Gotovo nikad. Smiješimo im se, izdaleka ih pozdravljamo, ali odlučujemo “nikada više ništa učiniti za njih”.
Smatramo da je gotovo nemoguće oprostiti svakome tko nas prevari. Najviše želimo da nam se oproste vlastite laži i neuspjesi, ali ništa nas ne razbjesni više nego otkriti da nam je netko lagao. To se smatra zlouporabom povjerenja. Tako brzo gubimo poštovanje prema toj osobi. Ako oprostimo, to je uvijek kvalificirano s: “Ovaj put ću ti oprostiti, ali ako mi ikada više slažeš, dosta ti je.”
Ne možemo oprostiti onima koji nam govore da smo u krivu. Uvjereni da imamo dobar razlog za sve što radimo, smatramo da je gotovo nemoguće oprostiti osobi koja sugerira da smo pogriješili. Umjesto da iskreno pogledamo što nam ta osoba govori, ulazimo u dugo, složeno objašnjenje, opravdavajući svoje postupke. Što su naši kritičari bliže istini, manja je vjerojatnost da ćemo im oprostiti što su nam skrenuli pozornost na to.
Bankovni službenik mi je dao deset dolara više. Nasmiješio sam se, vratio deset dolara i rekao: “Mlada damo, malo ste pogriješili. Dali ste mi deset dolara previše.” Eksplodirala je. Obrazi su joj se zarumenjeli od bijesa dok je odgovorila: “Što hoćeš, medalju za poštenje? Svatko griješi.” To je baš kao i mnogi od nas. Ne volimo da nas podsjećaju na pogreške, a oni koji nas podsjećaju, čak i u ljubavi, umjesto zahvale primaju hladno rame.
Većina kršćana ne zna prvu stvar o rukovanju kritikom, posebno tiskanom ili pisanom kritikom. Kritičko pismo izaziva sve vrste gnjeva. Sjedamo, i, točku po točku, uzvraćamo kao ranjeni medvjed. Pero pluta na rijeci otrovne tinte. Želimo ispraviti rekord. Nećemo biti ocrnjeni ili krivo shvaćeni. Spremni smo po svaku cijenu braniti svoju čast i svoje poštenje. Kakva remek-djela obrane pišemo! Povrijeđeni ponos čini nas vrlo rječitima u dokazivanju svoje tvrdnje.
Čak i mi koji smo naučili da nikada ne odgovaramo svojim kritičarima i da sve napisane kritike bacamo u koš za smeće, teško je iskreno oprostiti autoru te kritike. Zapravo, mi kažemo: “Neću uzvraćati, ali jednog dana će te Bog zaraditi za to! Platit ćeš, jednog dana!” Umjesto da oprostimo i zaboravimo, dopuštamo da naša ljutnja tinja mjesecima, pa čak i godinama, samo čekajući priliku da se sretnemo s tim kritičarom licem u lice i “odgovorimo mu”.
Vjerovali ili ne, prvo moramo naučiti oprostiti Bogu. Bog nikada nije sagriješio ni protiv koga, ali to nas ne sprječava da imamo suptilnu kivnost prema njemu. Dolazimo u njegovu prisutnost da se molimo, tako često, s nečim što nas duboko u sebi muči, zbog načina na koji nije učinio ono što smo mislili da treba.
Tinejdžerka mi je priznala: “Gospodine, prije dvije godine moji mama i tata poginuli su u prometnoj nesreći. Oboje su bili zaređeni propovjednici i bili su najbolji, najpobožniji roditelji koje je tinejdžer mogao imati. Jer Protekle dvije godine, od dana njihova sprovoda, osjećao sam tu malu zamjerku prema Gospodinu. Pitao sam se kako je mogao dopustiti da budu ubijeni na tako nasilan način. Zar Bog ne štiti svoje? Mogu Ne molim više sa pravim povjerenjem u Isusa, jer nosim u sebi tu ideju. On me je iznevjerio. Što mogu učiniti? Pretpostavljam da možete reći da sam bio ljut na Gospodina.”
Mladi par koji poznajem, koji živi u jednoj južnoj državi, gaji kiv prema Gospodinu gotovo deset godina. Njihova prekrasna petogodišnja kći umrla je ubrzo nakon što ju je pogodio tumor na mozgu. Ogorčili su se. Nisu prestali ići u crkvu; i dalje su prolazili kroz sve pokrete. Ali više nisu vjerovali u djelotvornost molitve. Boje se odreći Boga; bojeći se nazvati ga lažljivcem ili nevjernim Ocem. Ali nema sumnje u njihovu duboko ukorijenjenu kivnost prema Gospodinu. Nikada nisu oprostili Gospodinu što im je “uzeo jedinca”.
Vidim taj suptilni duh neopraštanja prema Kristu gdje god idem. Mlada žena iz Wisconsina pita: “Kako se ikada više mogu moliti u vjeri? Bila sam tako usamljena i trebam kršćanskog muža. Počela sam zahtijevati sva biblijska obećanja. Ispoljavala sam vjeru, postila sam i plakala. Znam da je moj život ugodan Bogu. Ali sve se srušilo. Kad sam konačno upoznala finog mladića i mislila da je on taj kojeg mi je Bog poslao, ispustio me i otišao. Ne želi ni razgovarati s ja sada. Uslišava li Bog stvarno molitvu? Što trebam učiniti da dobijem odgovor? Ne želim kriviti Boga, ali zašto je dopustio da budem povrijeđena? Zašto moram živjeti sama kad sve što želim učiniti je dati svoju ljubav nekome?”
Gotovo svaki kršćanin se u nekom trenutku svog života morao suočiti s ovim problemom. Molitva ostaje bez odgovora tjednima i mjesecima čak i godinama. Neočekivana bolest ili tragedija odnosi voljenu osobu. Događaju se stvari koje nemaju rime ni razloga. Tada se vjera počinje kolebati. Ali Riječ vrlo jasno kaže da kolebljiva osoba nikada neće primiti ništa od Boga.
Isus je razumio ovu sklonost svoje djece da gaje nebo kada se planine ne pomiču prema planu. Upozorio je Petra da ništa ne pita dok stoji u Božjoj prisutnosti, osim ako ne oprašta.
“I kad stojite na molitvi, opraštajte ako imate što protiv koga; da vam Otac vaš koji je na nebesima oprosti mnoge vaše prijestupe” (Mk 11,25)
Vjerujem da Isus govori: “Nemojte stajati u Božjoj prisutnosti tražeći da se planine uklone ili da vam se oproste grijesi, ako u svom srcu imate tajnu ljutnju na nebo. Izbacite to van! Neka Duh oprosta teče kroz vas vi. Vičite Bog je vjeran! On nije iznevjerio! On će odgovoriti! On će opskrbiti! Pokorite se i zamolite ga da vam oprosti što ste dopustili da ove sumnje niknu.”
