Lazarovo uskrsnuće jedno je od najdubljih i najpotresnijih događaja opisanih u Evanđelju po Ivanu. To nije samo priča o povratku iz smrti u život, nego teološki i duhovni vrhunac Isusova javnog djelovanja.
Upravo to znamenje otkriva tko je Isus, kakva je Božja slava i kako vjera može opstati i ondje gdje se čini da je sve izgubljeno.
Lazar tihi središnji lik čuda
U cijelom izvještaju o Lazarovu uskrsnuću upadljivo je da sam Lazar ne izgovara ni jednu jedinu riječ. Ne govori dok je bolestan, ne govori dok je mrtav, i ne govori nakon što je uskrišen.
On šutke prolazi kroz svoja životna stanja, dok druge osobe Isus, učenici, Marta, Marija i mnoštvo naroda govore, tumače, sumnjaju i vjeruju.
Kad se Lazar razbolio, nije on sam poslao poruku Isusu, nego su to učinile njegove sestre. One nisu molile čudo, nego su jednostavno javile: „Gospodine, evo, onaj kojega ljubiš, bolestan je.“ U toj rečenici već je sadržana vjera i povjerenje.
Isus ne žuri i upravo tu nastaje pitanje
Iako Evanđelje jasno kaže da je Lazar bio Isusov prijatelj, Isus ne dolazi odmah u Betaniju. Štoviše, čini se kao da namjerno čeka. To ponašanje zbunjuje i tadašnje učenike, ali i današnje čitatelje.
Isus ipak daje objašnjenje: „Ova bolest nije na smrt, nego na slavu Božju.“
Time Isus ne umanjuje težinu patnje, nego joj daje novi smisao. Kao što je rekao i za slijepca od rođenja da se na njemu trebaju očitovati djela Božja (usp. Iv 9,3), tako i ovdje bolest i smrt postaju prostor u kojem se očituje Božja slava.
Djela Božja i slava Božja zapravo su jedno te isto.
Patnja nije kazna, nego mjesto susreta s Bogom
Važno je razumjeti da Lazar nije umro zbog grijeha, kao što ni slijepac nije bio slijep zbog krivnje svojih roditelja. Evanđelje jasno odbacuje ideju da su bolest i smrt Božja kazna.
Bolesti, nesreće i smrt pripadaju stvarnosti ljudskog života, ali nisu izvan Božje vlasti. One same po sebi nisu dokaz da Boga nema. Ipak, često se čuje tvrdnja: da Bog postoji, ne bi dopustio toliku patnju.
Takva misao može poljuljati vjeru, ali zapravo otkriva njezin nedostatak gubitak pogleda prema vječnosti. Vjera koja se oslanja samo na ovozemaljsku sreću lako se slomi pred patnjom. No kršćanska vjera ide dalje: ona gleda prema konačnom smislu ljudskog života u Bogu.
Smrt kao san Isusova perspektiva
Isus svojim učenicima kaže da Lazar spava. Oni to shvaćaju doslovno i misle da nema potrebe da Isus ide u Betaniju. No Isus govori iz božanske perspektive za njega je smrt san.
San je znak obnavljanja života. Dok čovjek spava, tijelo se ne raspada, nego se obnavlja.
Upravo tom slikom Isus otkriva da smrt nije konačno stanje. Ipak, postoji ključna razlika: iz sna se čovjek sam budi, ali iz smrti se ne budi sam. Lazara ne budi njegova snaga, nego Isusova riječ.
Uskrsnuće je Božje djelo, ne ljudsko
Prije nego što Lazara pozove iz groba, Isus se moli Ocu. Tom molitvom potvrđuje svoj božanski identitet i uči nas da uskrsnuće nije ljudsko postignuće, nego Božje djelo.
Nije slučajno da je upravo uskrsnuće Lazara posljednje i najjače znamenje prije Isusove muke. Evanđelist Ivan jasno kaže da su sva znamenja zapisana da vjerujemo da je Isus Sin Božji i da vjerujući imamo život u njegovu imenu (usp. Iv 20,31).
Ljubav jača od smrti
Isus je Lazara volio. Ta ljubav nije prestala smrću. U tom smislu, Lazarovo uskrsnuće možemo razumjeti kao naravnu posljedicu Isusove ljubavi. Gdje je Isusova ljubav, ondje smrt nema posljednju riječ.
Tko sluša njegov glas i odaziva se njegovu pozivu, oživljava. Uskrsli čovjek ne može ostati skriven on postaje svjedok.
Sloboda vjere i podijeljene reakcije
Mnogi su povjerovali u Isusa zbog Lazara. No nisu svi. Neki su ostali samo znatiželjni, a neki su čak planirali ubiti i Isusa i Lazara. To pokazuje da Bog nikada ne prisiljava na vjeru.
I kad se Božja slava očituje najsnažnije, čovjek ostaje slobodan može vjerovati ili odbaciti.
Spomendan svetog Lazara danas
Latinska Crkva do 2020. godine slavila je spomendan svetog Lazara 17. prosinca. Od 2021. godine, prema odluci pape Franje, u Opći rimski kalendar upisan je zajednički spomendan Marte, Marije i Lazara na datum 29. srpnja kao obitelji prijatelja Isusovih.
