Gospodin ne gleda pripadnost, nego srce čovjeka a mnogi zaborave na ljubav
Nije rijetkost da ljudi, čim čuju da je netko promijenio svoju vjersku pripadnost bilo da se priključio
protestantskoj zajednici, nekoj crkvi izvan tradicionalne strukture, ili pak jednostavno počeo dublje živjeti svoju vjeru na osoban način odmah reagiraju osudom.
To se događa u obiteljima, na radnim mjestima, pa čak i među prijateljima. “Mnogi će gledati u tvoju pripadnost, a Bog u tvoje srce.”
Ali je li to Kristov put?
Isus nikada nije mjerio ljude po vanjštini, po oznakama koje društvo daje, nego po dubini njihova srca i iskrenosti njihove predanosti Bogu. U Bibliji jasno stoji:
“Jer čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu.“ (1 Sam 16,7)
Gospodin gleda tvoje srce. Gleda tvoju istinu, tvoju čežnju da Ga pronađeš i slijediš. Bez obzira na naziv crkve, denominacije ili tradicije, On traži iskrenost, poniznost i vjernost.
Nažalost, ljudi često reagiraju iz neznanja, straha, ili jednostavno iz navike da osuđuju ono što ne razumiju. Neki u rodbini se naljute, prijatelji se udalje, a u zajednicama se šuška. I tako čovjek koji je iskreno krenuo za Bogom, umjesto potpore, doživi križ. Ali nije li i Krist bio neshvaćen, izrugivan i odbačen? Nije li rekao:
“Blago vama kad vas zbog mene progone i govore laži.” (Mt 5,11)
Svaki čovjek ima osoban put vjere. Nema savršenih zajednica. Ali gdje god se moli, gdje god se naviješta Isus Krist, gdje god se čita Božja riječ i gdje srce iskreno traži Gospodina – ondje je Duh Sveti prisutan.
Važno je zapamtiti: Bog ne traži uniformiranost, nego vjernost. Ne traži savršenstvo, nego predanje. Ne traži da svi hodamo istim putem, nego da svi hodamo prema Njemu.
Neka ovaj članak bude poziv svima katolicima, pravoslavnima, protestantima, svima koji vjeruju u Krista – da prestanemo gledati druge s predrasudama. Da prestanemo dijeliti, i počnemo prihvaćati. Jer svi smo mi djeca istoga Oca.