Srijeda nas u sredini tjedna poziva da zastanemo i provjerimo kamo idemo
A upravo u toj „sredini“, u toj svakodnevnoj tišini, Bog zna snažno progovoriti.
On nas ne zove uvijek riječima, nego čežnjom. On nas ne vuče, nego tiho čeka. Kad staneš usred dana, kad se umor pojavi, kad se pitaš ima li sve ovo smisla – On tada šapće tvojem srcu.
Srijeda je kao most. Pogled unatrag – kako smo počeli tjedan. Pogled naprijed – kamo idemo. A Bog stoji tu, na sredini mosta, s rukom na tvojem ramenu.
Možda danas ne traži od tebe velike planove, nego samo – da Mu se vratiš. U srcu.
U jednoj iskrenoj molitvi. U tišini. Jer Bog često progovara ne kad vrištimo, nego kad napokon – utihnemo.
