Kada iskreno pogledamo svoj odnos prema molitvi, mnogi će priznati da o njoj znaju manje nego što misle. Molitva nije nešto što se može potpuno razumjeti razumom, jer ona pripada dubini srca. Ona je otajstvo tihi susret čovjeka i Boga koji se ne može uvijek objasniti riječima, ali se može doživjeti.
Molitva nije samo navika, niti puko ponavljanje naučenih riječi. Ona je odnos. Ona je razgovor. Ona je trenutak kada čovjek zastane i dopusti Bogu da uđe u njegov život. Nekima dolazi u tišini, drugima kroz pjesmu, nekima u suzama, a nekima u miru koji ne znaju objasniti.
Ipak, jedno je sigurno molitva nije pasivna. Ona je borba, ali i snaga. Ona nije bijeg od života, nego način da život živimo s Bogom.
Isus nas uči kako moliti
I Isusovi učenici imali su isto pitanje koje i mi danas imamo: kako moliti? Nisu ga pitali kako činiti čuda, nego kako moliti. To pokazuje koliko je molitva temelj svega.
Isus im nije dao komplicirane upute, nego jednostavnu i savršenu molitvu Očenaš:
„Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji! Kruh naš svagdanji daj nam danas! I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim! I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!“ (Mt 6, 7-11)
Ova molitva nije samo tekst ona je putokaz. U njoj vidimo kako treba moliti: najprije slaviti Boga, zatim tražiti njegovu volju, a tek onda iznijeti svoje potrebe.
Isus nas uči da molitva ne mora biti duga ni savršena. On upozorava da ne gomilamo riječi, nego da govorimo srcem. Bog već zna što nam treba. On ne traži savršene rečenice, nego iskreno srce.
Molitva iz srca mijenja čovjeka
Molitva nije magija. Ona ne mijenja Boga ona mijenja nas. Kada molimo, naše srce se smiruje, misli postaju jasnije, a duša pronalazi mir.
Isus kaže: „Kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti.“ (Mt 6,1-6)
To znači da prava molitva ne traži publiku. Ona se događa u tišini, daleko od pogleda, u iskrenosti i jednostavnosti.
Ne trebamo tražiti posebne riječi. Dovoljno je govoriti Bogu kao prijatelju. Reći mu što nas boli, što nas muči, čega se bojimo. U toj iskrenosti nastaje pravi odnos.
Mnogi duhovni učitelji naglašavaju da je jednako važno i šutjeti. Jer molitva nije samo govor ona je i slušanje. U tišini Bog govori srcu.
Jedan od najvećih uvida u molitvu dao je filozof Søren Kierkegaard kada je rekao da je s vremenom shvatio kako molitva nije govor, nego slušanje.
U početku čovjek govori Bogu, ali s vremenom uči šutjeti i čekati. Upravo tada dolazi najdublji susret.
U toj tišini rađa se mir. U toj tišini čovjek osjeti da nije sam.
Molitva koja uključuje cijeli život
Molitva ne završava kada završimo riječi. Ona se nastavlja u svakodnevnom životu. U našim odlukama, odnosima, oprostu i ljubavi.
Kada molimo „kruh naš svagdanji“, to ne znači samo tražiti, nego i raditi, dijeliti i pomagati drugima. Kada molimo za oprost, pozvani smo i sami opraštati.
Oprost je ključ slobode. Tko ne oprašta, nosi teret. Tko oprašta, oslobađa i sebe i druge.
Molitva je potreba duše, kao što je hrana potreba tijela. Bez nje čovjek postaje nemiran, izgubljen i prazan.
Ona nas vraća na pravi put. Daje snagu u teškim trenucima i smisao u svakodnevici.
Papa Benedikt XVI rekao je da je molitva disanje duše. To je istina bez nje ne možemo živjeti punim životom.
Kratka molitva iz srca
Gospodine, nauči me moliti. Ne riječima koje sam naučio, nego srcem koje traži Tebe. Daj mi snagu da budem iskren pred Tobom, da Ti predam svoje brige i svoje strahove. U tišini mog srca govori mi i vodi me. Budi moj mir u nemiru i moja snaga u slabosti. Amen.
Molitva nije savršenstvo, nego odnos. Nije riječ o tome koliko govorimo, nego koliko vjerujemo. Zato je važno svaki dan pronaći vrijeme za Boga. I kada imamo malo vremena tada još više. Jer molitva nije teret, nego izvor života
Na kraju, molitva nije samo skup riječi niti vještina izražavanja. Ona je prije svega odnos – odnos čovjeka i Boga u kojem Bog uvijek ima prvo mjesto. U tom odnosu otkrivamo tko smo i zašto postojimo. Jer čovjek nije stvoren da ide sam kroz život, nego da bude povezan s Bogom i preko Njega s drugima.
Bog često dolazi do ljudi preko ljudi. On govori kroz susrete, kroz riječi, kroz ljubav i dobrotu koje dijelimo jedni drugima. A mi dolazimo do Boga upravo onda kada Mu otvorimo svoje srce u molitvi. Kada Mu se predamo, tada On djeluje kroz nas i čini nas oruđem svoga mira.
Zato molitva nije nešto što radimo samo kada imamo vremena. Ona je potreba naše duše. Kao što tijelo treba hranu, tako duša treba Boga. Bez molitve čovjek lako izgubi smjer, a s molitvom pronalazi mir, snagu i jasnoću.
Ne čekajmo savršen trenutak. Dovoljno je nekoliko minuta iskrene molitve da se srce promijeni. Rezervirajmo svaki dan vrijeme za Boga makar deset minuta. A kada mislimo da nemamo vremena, tada nam molitva treba još više.
Jer molitva nije teret ni obaveza. Ona je izvor snage, radosti i novog početka. Ona je susret koji mijenja sve.
