Izdvojeni članak

Smiju li laici polagati ruke? Evo što uči Katolička Crkva

Polaganje ruku nije nova praksa, ali Crkva poziva na oprez i ispravno razumijevanje ove geste.

Polaganje ruku mnogi danas povezuju isključivo s karizmatskim susretima i molitvama za ozdravljenje, no ova praksa postoji još od biblijskih vremena.

Već u Starom zavjetu nalazimo trenutke kada se polaganjem ruku izražava blagoslov, poslanje ili predanje službe. U Novom zavjetu Isusovi apostoli također polažu ruke, a sama gesta postaje znak molitve, zajedništva i zaziva Božje milosti.

Ipak, upravo zbog različitih tumačenja i praksi, među vjernicima se često pojavljuje pitanje: smiju li i laici polagati ruke na glavu drugih osoba tijekom molitve ili je to pridržano samo svećenicima?

Polaganje ruku nije samo običan ljudski dodir. U Svetom pismu ono ima duboko duhovno značenje. Isus je polagao ruke na bolesnike i ozdravljao ih, a apostoli su tom gestom molili za dar Duha Svetoga i blagoslov zajednice. Upravo zato Crkva kroz stoljeća vrlo ozbiljno pristupa ovoj temi.

Što je sakramentalno polaganje ruku?

Katolička Crkva jasno razlikuje sakramentalno polaganje ruku od obične molitvene geste. U sakramentima, osobito kod svetoga reda, potvrde i nekih drugih obreda, polaganje ruku ima posebno značenje i povezano je sa službom koju je Krist povjerio apostolima i njihovim nasljednicima.

Takvo polaganje ruku pridržano je biskupima i svećenicima te predstavlja vidljivi znak djelovanja Duha Svetoga kroz sakramentalni život Crkve. Zato Crkva upozorava da se različite molitvene prakse ne smiju poistovjećivati sa sakramentima.

Danas se na mnogim duhovnim susretima može vidjeti kako pojedini laici tijekom molitve stavljaju ruku na osobu za koju mole. Upravo tu nastaje potreba za razlučivanjem i mudrošću.

Crkva ne zabranjuje molitvu laika, ali traži oprez kako ne bi došlo do pogrešnog razumijevanja ili stvaranja dojma da laik dijeli nešto što pripada sakramentalnoj službi.

Što Crkva savjetuje vjernicima?

Crkva poziva da se u svemu zadrži poniznost, poslušnost i poštovanje prema svetim stvarima. Ako laik moli za drugu osobu, preporučuje se jednostavna i nenametljiva molitva, bez stvaranja dojma posebne moći ili izvanrednosti.

Mnogi svećenici i duhovnici upozoravaju da prava snaga ne dolazi iz same geste polaganja ruku, nego iz vjere, molitve i otvorenosti srca prema Bogu. Isus u Evanđelju uvijek naglašava vjeru osobe koja traži pomoć, a ne vanjske znakove.

Zato je važno razumjeti da nijedna molitvena gesta nije “čarobna”. Bog djeluje po svojoj milosti, a najveće milosti vjernik prima kroz sakramentalni život, svetu ispovijed, euharistiju i iskrenu molitvu.

Postoje i situacije koje Crkva smatra prirodnima i lijepima. Roditelji često polažu ruke na svoju djecu dok ih blagoslivljaju, bračni drugovi mole jedno za drugo, a obitelj zajedno zaziva Božji mir i zaštitu. Takve geste izražavaju ljubav, vjeru i zajedništvo.

No kada se radi o javnim molitvenim susretima, potrebno je sačuvati razboritost i jasnoću kako bi sve ostalo u duhu Crkve i evanđeoske poniznosti.

Na kraju, najvažnije je zapamtiti da Bog ne djeluje snagom ljudskog dodira, nego snagom svoje milosti. Molitva ima smisla samo ako vodi bliže Kristu, sakramentima i životu vjere. Bez toga, vanjske geste lako mogu izgubiti svoje pravo značenje.

Izvor: medjugorje-info

Povezani članci

Via Dolorosa: Put Isusove muke koji i danas postoji

rastimouvjeri

vlč. Dražena Radigović : Psovka je strašnija od ikog drugog grijeha, evo i zašto

rastimouvjeri

Zahvaljujući molitvi sv. Josipu, nepoznati dobročinitelj otplatio dugove jedne žene

rastimouvjeri

Napiši komentar