Fra Ivo Pavić, jedan od najpoznatijih hrvatskih svećenika, često naglašava koliko je sveta misa važna za život svakog kršćanina. Govoreći o euharistiji, podsjetio je na riječi svetaca koji su misu smatrali najvećim darom koji je Bog ostavio svojoj Crkvi.
Prema riječima fra Ive Pavića, mnogi vjernici danas ne razumiju dovoljno duboko što se događa tijekom svete mise. Na svetu misu treba ići svaki i slaviti gospodina i puniti srce vjere.
Zato nekima odlazak u crkvu postaje običaj ili obveza, umjesto radosnog susreta s Isusom Kristom. Kada bismo uistinu shvatili veličinu tog otajstva, govorili su sveci, naše bi srce bilo ispunjeno neizmjernom radošću.
Misa nije običan skup vjernika
Fra Ivo podsjeća da sveta misa nije samo molitveni susret, nego stvarna Kristova prisutnost među njegovim narodom. Na oltaru se događa najveće otajstvo vjere Isus se daruje za spasenje svijeta i dolazi u srce čovjeka kroz svetu pričest.
Zbog toga je važno na misu dolaziti sabrano i na vrijeme. Kada kasnimo bez opravdanog razloga, propuštamo dio onoga što nam Bog želi darovati. Misa nije događaj kojem prisustvujemo kao promatrači, nego susret u kojem sudjelujemo cijelim srcem.
Tri stola koja hrane čovjeka
Pozivajući se na nauk Crkve, fra Ivo Pavić objašnjava da se sveta misa može promatrati kroz tri stola. Prvi je stol pokajanja, gdje vjernik pred Boga donosi svoje slabosti i grijehe. Drugi je stol Božje riječi, gdje nas Gospodin poučava kroz Sveto pismo. Treći je stol ljubavi, odnosno euharistijski stol na kojem primamo Kristovo Tijelo i Krv.
Sva tri dijela čine jednu cjelinu. Kada ih svjesno živimo, misa postaje izvor snage, mira i obraćenja. Zato Crkva od početaka poziva vjernike da nedjeljnu misu stave na prvo mjesto u svom životu.
Fra Ivo Pavić poručuje da uvijek trebamo pronaći vrijeme za Boga. Vrijeme provedeno na svetoj misi nije izgubljeno vrijeme, nego najveće ulaganje u našu dušu. Ondje primamo milosti koje nas prate kroz cijeli život i pripremaju za vječnost.
Sveti Ivan Marija Vianney jednom je rekao da bismo, kada bismo potpuno razumjeli svetu misu, umrli od radosti. Upravo zato svaki dolazak na misu treba biti novi susret s Kristom, a ne samo ispunjavanje obveze. Bog nas čeka, govori nam i daruje nam sebe. Ne dopustimo da zbog ravnodušnosti ili nemara propustimo taj najveći dar.
Stol pokajanja
Prvi dio Mise počinje ulaskom vjernika u crkvu. Podrazumijeva se, kako treba doći na Misu barem nekoliko minuta ranije, kako bi se mogli sabrati i ući u Božju prisutnost. Gospa u Međugorju u jednoj poruci kaže: „Neka vam dolazak na sv. Misu bude priprava za Misu“.
Kasniti na Misu, na koncu života može biti tragično jer se može zakasniti ući u Raj. Na ulazu u crkvu je potrebno načiniti znak križa blagoslovljenom vodom i pokleknuti desnim a ne lijevim koljenom (katolici se samo klanjaju živom Bogu Isusu).
Blagoslovljena voda nas podsjeća na Isusovo krštenje na Jordanu i na naše vlastito krštenje. Ako u crkvi nema Presvetoga oltarskog sakramenta onda je dovoljan samo naklon glavom prema oltaru ili križu.
Bog se nalazi u pokajanju, zato je važno prispjeti na ovaj prvi stol u Misi. Ako si zakasnio na Misu, na stol pokajanja, nemoj ići naprijed tražiti sebi mjesto jer ometaš druge, već ostani blizu ulaznih vrata.
Slobodno mjesto u klupi pronađi kad počne prvo čitanje. Preporučuje se invalidima, roditeljima s malenom djecom i djecom s posebnim potrebama da budu na dnu crkve. To vrijedi i za sve one koji nisu katolici ili koji nisu kršteni.
Budući da vjernici stoje na početku Mise, uvodne riječi svećenika u Misi trebaju biti kratke. Najbolje se držati one liturgijske rubrike koje se već nalaze u Misalu.
Slijedi sam čin molitve pokajanja. Dobro je da svećenik u uvodu na Misi pomogne vjernicima da se u šutnji iskreno pokaju za grijehe i da onda svatko osobno izrekne one prve riječi kod molitve pokajanja: ispovijedam se.
U nas obično svećenik kaže prvo ispovijedam se a narod nastavi Bogu Svemogućem … tako da je čin kajanja osoban samo kod onog koji predvodi Misu.
U molitvi pokajanja nam se opraštaju laki grijesi. Bog nas podiže i kad se malo pokajemo. Pokajati se, znači požaliti uvredu koju smo Gospodinu i drugima nanijeli. Za teške ili smrtne grijehe treba ići na ispovijed. Prvi stol pokajanja završava zbornom molitvom. Tada slijedi stol Riječi.
Stol Riječi
Stol Riječi počinje liturgijskim čitanjima u Misi. Oni koji čitaju na Misi ne smiju žuriti nego polako i razgovjetno navijestiti Božju Riječ. Neozbiljno je kad Riječ Božju s ambona čitaju djeca.
To je propust župnika. Tu se vidi koliko je njemu samom stalo do Božje riječi. Treba isto paziti da akolit/čitač, dođe do ambona tek onda kada završi zborna molitva i kad vjernici sjednu u klupe. U liturgiji ne smije biti žurbe.
Sam Bog treba progovarati kroz one koji navještaju Božju Riječ. Jer ona je lijek za naše slabosti stoji u sv. Pismu. Treba ju slušati sa oba uha. Svećenik naviješta Evanđelje a nakon toga slijedi homilija ili propovijed. Homilija je obično za one koji već imaju zrelu vjeru.
A malo je onih koji imaju zrelu vjeru. Homiliju svećenik ili biskup obično pročita. Zbog toga, oni koji rijetko dolaze na Misu, ne mijenjaju se, jer čuju samo homiliju a ne propovijed u sili Duha. To je isto kad imaš eksploziv a nemaš detonator. Za vrijeme homilije vjernici znaju zaspati.
Propovijed se govori u sili Duha Svetoga. Ona treba razbuditi vjeru i potaknuti na obraćenje srca. Izgovorena Riječ mora biti pomazana ili nauljana Duhom Svetim.
Ako pak svećenik ne propovijeda u pomazanju, neka vjernici mole u sebi, da se spusti na njega Duh Sveti. Nakon propovijedi slijedi ispovijest vjere Vjerovanje.
Prije vjerovanja, svećenik treba izmoliti kratku uvodnu molitvu kako je već propisano u Misalu, tako da svaki vjernik kaže vjerujem a ne samo on.
Obično u nas svećenici, posebno biskupi, požure pa kažu nakon homilije: Vjerujem u jednoga Boga, a narod nastavi Oca Svemogućega Znak je to nedostatka uživljavanja u vjernike.
Molitva vjernika ide nakon vjerovanja. Nije dobro da oni koji čitaju molitvu vjernika već stoje blizu ambona ili se redaju dok se moli ispovijest vjere. Tek kad svećenik izmoli uvod u molitvu vjernika, neka čitači dođu za ambon. Nakon molitve vjernika slijedi stol ljubavi.
Stol Ljubavi
Stol ljubavi počinje prinosom darova i sabiranjem milodara. Kad sam bio u Americi na Misi, onda sam vidio, dok se kupe milodari, svećenik i ostali službenici sjede.
Dva posla se ne mogu raditi odjedanput. Kada se skupe milodari stave se ispred oltara. U nekim župama, (osobito u Bosni) primjećujem kako milostinju nose u sakristiju ili čak u župnu kuću.
To je krivo. Milodare dajemo Bogu i za to prilozi vjernika trebaju stajati ispred oltara. Tek onda dolazi prinos darova kruha i vina na oltar. Za to vrijeme se pjeva prigodna darovna pjesma.
Nakon prinosa darova kruha i vina, molitvenih obrazaca i prefacije, svećenik zaziva Duha Svetoga i moli posvetnu molitvu nad darovima.
Tada običan kruh i vino postaje maleno Marijino Dijete. Samo dvije riječi svećenik izgovori a Bog dolazi na oltar. To mogu shvatiti samo oni koji vjeruju srcem u Gospodina.
Duh Sveti nam daruje Isusa u pretvorbi, a onda nam Isus u Pričesti daruje Duha Svetoga. Kod podizanja i riječi „Evo Jaganjca Božjega“, svi bi trebali tada pogledati u Isusa u posvećenoj Hostiji i ponoviti riječi: „Nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci Riječi i ozdravit će duša moja“. U nekim jezicima u Misalu piše: „Reci samo riječ i ja ću ozdraviti“.
Stol ljubavi traje sve do konca Pričesti kada svećenik sjedne na svoje mjesto. U nekim zemljama sam vidio dok traje posvetna molitva i sam čin pretvorbe, svi vjernici kleče do početka molitve Očenaša.
U nas obično ustanu poslije „tajna vjere“. U tim dijelovima Mise molimo za papu, biskupe, Crkvu, pokojne … zato bi bilo prikladnije klečati.
Prije molitve Očenaša, svećenik treba napraviti kratki uvod u molitvu tako da navede vjernike da svatko od njih kaže: Oče naš … Nije dobro kad svećenik žuri pa rekne glasno Oče naš … a puk nastavi koji jesi na nebesima.
Najsvečaniji dio ovog trećeg stola jest sveta Pričest. Cijeli Krist dolazi i daruje nam se potpuno. Na Pričest se ne ide iz navike nego kao da je Prva Pričest, kako ističe Papa Franjo. Tada idemo Ozdravitelju Isusu.
Sveta Pričest se može primiti na tri načina: Stojeći na jezik, stojeći na ruku ili klečeći na jezik. Zbog zlouporaba obično ističem da se sveta Pričest prima stojeći na jezik .
Prije pričesti je važno pokleknuti. Ne treba se križati prije niti poslije pričesti. To je samo navika. Dok traje Pričest vjernici bi trebali klečati. Nakon primljene pričesti, povuci se odmah u tišinu svog srca.
Ne treba preskočiti zahvaliti Gospodinu. Kad se svi pričeste može doći i proroštvo. One koji izgovaraju proroštvo, treba prije provjeriti je li im dar autentičan.
Kad svećenik izgovori popričesnu molitvu završava stol ljubavi. Slijede kratke obavijesti. Nakon što smo primili Božji blagoslov, Misa je završena. Pripazite da vaš izlazak iz Crkve uvijek bude dostojanstven i primjeren.
Misni blagoslov
Blagoslovom svećenika u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga, sveta Misa je završena. Slijedi poziv idite u miru i završna pjesma.
To ne znači otići što prije van iz crkve (prije završne pjesme) ili što prije zapaliti cigaretu, nego drugima ići i naviještati Radosnu vijest. Budući da su se vjernici Pričestili Božjom Riječju i primili Isusa u Posvećenoj Hostiji ne treba na izlazu iz crkve se gurati i uzimati blagoslovljenu vodu, to se čini na ulazu.”
