Danas iz različitih dijelova svijeta dolaze brojna svjedočanstva ljudi koji tvrde da su u Međugorju pronašli mir, obnovili vjeru ili doživjeli promjenu života. Mnogi hodočasnici upravo to mjesto smatraju posebnim prostorom molitve, obraćenja i susreta s Bogom.
Bez obzira na okolnosti kroz koje prolazimo, Crkva nas uvijek poziva da sve predamo u Božje ruke i s pouzdanjem molimo.
Jedno od svjedočanstava koje je privuklo veliku pozornost dolazi od Talijanke Raffaelle Mazzocchi, koja tvrdi da je nakon dugogodišnje bolesti doživjela ozdravljenje tijekom boravka u Međugorju.
Raffaella dolazi iz Napulja i prisjeća se kako se njezin život potpuno promijenio kada je imala samo šesnaest godina. Dana 22. prosinca 2001. godine, dok je bila u školi, iznenada je izgubila vid na desnom oku.
Liječnici su ustanovili da je uzrok optički neuritis, odnosno teška upala vidnog živca koja je ostavila trajne posljedice.
Uz gubitak vida počeli su se pojavljivati i snažni napadaji koji su joj dodatno otežavali svakodnevni život. Liječenja su se nizala jedno za drugim, ali rezultata nije bilo.
Godine boli, razočaranja i gubitka nade
Raffaella svjedoči da su liječnici bili vrlo pesimistični te da joj nisu mogli ponuditi učinkovito rješenje.
„Nijedna terapija nije donosila poboljšanje. Bila sam prisiljena napustiti školovanje jer nisam mogla normalno učiti. Nisam mogla ni spavati, a život mi se pretvorio u noćnu moru“, prisjeća se.
Godine su prolazile, a njezino stanje ostajalo je isto. Osim zdravstvenih problema, priznaje da je izgubila i vjeru te se udaljila od župne zajednice i molitve.
Nakon osam godina patnje činilo se da se ništa više ne može promijeniti. No tada je njezina obitelj donijela odluku koja će obilježiti njezin život.
Majka i rodbina željeli su otići na hodočašće u Međugorje te su inzistirali da i ona pođe s njima. Isprva nije bila oduševljena tom idejom, ali je na kraju pristala.
„Nisam išla tražiti ozdravljenje. Nisam imala nikakva posebna očekivanja“, priznaje.
Trenutak koji je promijenio njezin život
Dana 29. lipnja 2009. godine, nakon molitve na Podbrdu, Raffaella se nalazila kod Plavog križa zajedno sa svojom obitelji. Tada je njezina sestra primijetila neobične promjene na nebu i pokazala joj sunce.
Dok je promatrala prizor, dogodilo se nešto neočekivano. Iznenada je izgubila i vid na zdravom oku te je na nekoliko minuta ostala potpuno slijepa.
„Počela sam plakati i vikati jer sam mislila da sam izgubila i ono malo vida što mi je ostalo. Bila sam prestravljena“, svjedoči.
Kaže da je tijekom tih trenutaka osjećala snažnu toplinu i žarenje u očima, ali ne bol. U panici ju je majka pokušavala smiriti dok su se oko njih okupljali hodočasnici.
Nakon nekoliko minuta dogodilo se nešto što Raffaella nikada neće zaboraviti.
„Odjednom sam osjetila potrebu otvoriti bolesno oko. Pogledala sam svoje ruke i shvatila da ih mogu vidjeti. Zatim sam otvorila i drugo oko te sam jasno vidjela sve oko sebe“, govori.
Bila je toliko iznenađena da je rukama neprestano prelazila preko očiju pokušavajući shvatiti što se dogodilo.
„Nisam mogla vjerovati. Nisam skakala od sreće, bila sam u šoku“, prisjeća se.
Njezina majka prva je primijetila promjenu, a zatim i brojni hodočasnici koji su zajedno s njom zahvaljivali Bogu.
Raffaellino svjedočanstvo i danas se često spominje među hodočasnicima koji dolaze u Međugorje. Za nju je to bio trenutak koji joj je vratio nadu, vjeru i novi pogled na život.
Bez obzira na to kako promatramo ovakva svjedočanstva, ona nas podsjećaju na važnost molitve, pouzdanja u Boga i činjenicu da nikada ne smijemo izgubiti nadu. Vjernici vjeruju da Bog i danas djeluje u životima ljudi te da nijedna iskrena molitva nije izgubljena.
Prolazila sam rukama preko očiju stalno i stalno dok nisam potpuno shvatila da sam ozdravila. Nisam skakala od radosti već sam bila u šoku zbog onog što se dogodilo.
Moja mama je tad vidjela što se dogodilo, a nakon toga i drugi hodočasnici koji su me svi od reda počeli grliti i zahvaljivati Bogu.
