Molitva je mnogo više od izgovorenih riječi. Ona je susret čovjeka s Bogom koji poznaje svaku našu misao, radost i bol. Ipak, mnogi se pitaju mole li ispravno i zašto ponekad imaju osjećaj da njihove molitve ostaju bez odgovora.
Isus je upravo zato svojim učenicima dao dragocjene upute o tome kako pristupiti Ocu. Nije ih učio posebnim tehnikama ni dugim molitvenim obrascima, nego ih je pozvao na iskren odnos s Bogom. Njegove riječi i danas ostaju putokaz svakome tko želi moliti srcem.
Bog gleda srce, a ne vanjski dojam
Kada govori o molitvi, Isus najprije upozorava na opasnost licemjerja. U Evanđelju kaže: „Kad molite, ne budite kao licemjeri.“ Time pokazuje da molitva nije predstava za druge ljude niti način da steknemo njihovo divljenje. Bog ne procjenjuje čovjeka prema tome koliko lijepo govori ili koliko dugo moli, nego promatra iskrenost njegova srca.
Zato Isus poziva da uđemo u svoju „sobu“, zatvorimo vrata i u tišini razgovaramo s Ocem. Takva molitva ne znači udaljavanje od zajedništva Crkve, nego podsjeća da pravi odnos s Bogom počinje u dubini duše.
Ondje nema potrebe za dokazivanjem ni glumom. Dovoljno je stati pred Gospodina onakvi kakvi jesmo, sa svojim slabostima, pitanjima i nadama.
Koliko se puta dogodi da usne izgovaraju molitvu, a misli lutaju na sasvim druge strane? Isus nas vraća na ono najvažnije da srce bude usmjereno prema Bogu. Tek tada molitva postaje istinski susret s Ocem koji nas ljubi.
Iskrena molitva mijenja čovjekovo srce
Isus također upozorava da nije potrebno gomilati riječi misleći kako će nas Bog zbog toga prije uslišati. Nebeski Otac poznaje naše potrebe i prije nego što ih izgovorimo. Zato snaga molitve ne leži u njezinoj duljini, nego u vjeri, poniznosti i povjerenju.
Ponekad je dovoljno iz srca reći: „Gospodine, trebam Te.“ Takva jednostavna molitva može biti snažnija od dugih govora izgovorenih bez ljubavi.
Mnogi sveci upravo su jednostavnim riječima izražavali potpuno povjerenje u Boga, a njihove su molitve ostale nadahnuće brojnim vjernicima.
rava molitva događa se u tišini. Isus poziva čovjeka da uđe u svoju „sobu“, zatvori vrata i ostane nasamo s Ocem. To ne znači da zajednička molitva nije važna, nego da molitva mora biti iskrena. Bog ne traži savršeni glas, posebne izraze ni naučene rečenice.
On traži čovjeka koji Mu dolazi otvorena srca. Koliko puta čovjek tijekom molitve misli na sve drugo osim na Boga? Koliko puta riječi izlaze iz usta, ali srce ostaje daleko? Upravo zato Isus vraća čovjeka na ono bitno odnos ljubavi i povjerenja.
Molitva nije gomilanje riječi Isus upozorava i na drugu veliku pogrešku: „Ne nabrajajte isprazne riječi.“ Mnogi misle da će biti uslišani ako izgovore mnogo molitava, ponavljaju iste riječi ili pronađu “savršenu” formulu. No Bog ne mjeri duljinu molitve, nego vjeru i iskrenost čovjeka.
Prava molitva ne mijenja najprije Boga, nego čovjeka. Ona donosi mir u nemirno srce, jača vjeru u trenucima kušnje i pomaže nam prepoznati Božju prisutnost u svakodnevnom životu. Kada redovito razgovaramo s Gospodinom, učimo Mu više vjerovati, manje se bojati i hrabrije prihvaćati životne izazove.
Molitva nije obveza koju treba odraditi, nego dar koji nas povezuje s Ocem. U toj jednostavnosti krije se njezina najveća snaga.
Isus nas svojim riječima podsjeća da prava molitva ne počinje na usnama, nego u srcu. Bog ne traži savršenstvo ni posebno odabrane izraze, nego iskrenu vjeru i otvorenost.
Kada Mu pristupamo s povjerenjem, molitva postaje izvor mira, snage i nade. Neka nas Isusov primjer potakne da svaki dan pronađemo vrijeme za tihi razgovor s Bogom, znajući da nas On uvijek sluša i nikada ne napušta.
On ne odbacuje slabe ni ranjene, nego ih poziva da Mu vjeruju. Kada čovjek moli srcem, tada molitva više nije obveza nego susret s Ocem koji ljubi svoju djecu. Upravo u toj jednostavnosti krije se prava snaga molitve koja mijenja život
