Vjera nije samo prihvaćanje istine da Bog postoji. Ona postaje živa kada čovjek dopusti Bogu da uđe u njegovu svakodnevicu, njegove slabosti, bolesti, strahove i odluke. Upravo zato govor o ozdravljenjima, čudesima i djelovanju Duha Svetoga ne bi trebao biti odvojen od poziva na obraćenje.
Fra Ivo Pavić u svojim nastupima često naglašava potrebu za vjerom koja se ne zaustavlja na riječima, nego vodi prema osobnom susretu s Kristom. Pitanje zato nije samo događaju li se čudesa, nego vjerujemo li doista da je Isus živ, prisutan i da i danas može mijenjati ljudska srca.
Čovjek može godinama pripadati Crkvi, a ipak živjeti kao da sve ovisi samo o njemu. Može izgovarati molitve, a u dubini srca izgubiti očekivanje da će Bog nešto učiniti. Upravo se tu pojavljuje opasnost mlake vjere: Bog ostaje dio života, ali više nije njegovo središte. Kršćanstvo tada lako postaje navika umjesto odnosa s Kristom.
Crkvi prije svega trebaju ljudi koji očekuju nešto od Boga
Ozdravljenje nije samo nestanak tjelesne bolesti. Čovjek može nositi rane koje liječnik ne može vidjeti: neopraštanje, strah, osjećaj napuštenosti, grijeh, narušene odnose ili gubitak životne nade. Zato Kristovo djelovanje ne možemo svesti samo na ono što se događa tijelu.
Isus u Evanđelju prilazi cijelom čovjeku. Oprašta, podiže, vraća dostojanstvo, oslobađa od straha i poziva na novi život. Tjelesna ozdravljenja koja susrećemo u evanđeoskim izvještajima nisu predstava, nego znak koji čovjeka usmjerava prema Bogu.
Kršćanin zato može moliti za ozdravljenje i očekivati Božju pomoć, ali bez pokušaja da Bogu određuje što mora učiniti. Vjera nije naredba Bogu. Ona je povjerenje da je On prisutan i onda kada odgovor na našu molitvu nije onakav kakav smo očekivali.
Čudo nikada ne smije postati važnije od Krista.
Najveće čudo može se dogoditi upravo onda kada se čovjek nakon godina udaljenosti ponovno vrati Bogu, primi oproštenje, pomiri se s bližnjima i započne novi život.
Duh Sveti daje snagu da vjeru ne skrivamo
Vjera koja je doista dotaknula srce prirodno želi biti podijeljena s drugima. To ne znači nametati Boga niti uvjeravati ljude silom riječi. Najsnažnije svjedočanstvo često je promijenjen život.
Čovjek koji je prije živio u gorčini počinje opraštati. Onaj koji je bio bez nade ponovno ustaje. Netko tko je živio daleko od Boga počinje moliti i tražiti sakramente. Upravo takve promjene mogu drugima pokazati da vjera nije samo teorija.
Zato je važna otvorenost Duhu Svetomu. Kršćanin nije pozvan oslanjati se samo na vlastitu sposobnost, znanje ili snagu. Potrebno je moliti za mudrost, hrabrost i vodstvo Duha Svetoga kako bismo znali kada govoriti, kada šutjeti, kada nekoga ohrabriti i kada jednostavno biti uz čovjeka koji pati.
Istodobno, traženje Božje pomoći ne treba voditi prema praznovjerju, vračarima ili osobama koje obećavaju nadnaravna rješenja izvan kršćanske vjere. Kada dođe nevolja, kršćanin je pozvan još snažnije usmjeriti pogled prema Kristu, molitvi, sakramentima i životu Crkve.
Crkvi trebaju svjedočanstva Božjega djelovanja, ali još više trebaju obraćena srca. Trebaju ljudi koji vjeruju kada je teško, mole kada odgovor ne dolazi odmah i ostaju uz Krista čak i kada ne vide čudo koje su očekivali.
Jer kršćanska vjera na kraju ne počiva na potrazi za čudesnim događajima.
Ona počiva na Isusu Kristu.
A kada čovjek doista susretne živoga Krista, tada se događa ono najvažnije: počinje se mijenjati njegov život.
