Gospodine, kada žižak moje svjetiljke treperi ili se gasi ojačaj njegov sjaj i daj da opet budem svjetlonoša, svjetionik nade, svima koje svakodnevno susrećem.
ČITANJA: Ezr 1,1-6; Ps 126,1-6; Lk 8,16-18
XXV. tjedan kroz godinu Ponedjeljak, 25. 09. 2023.
IMENDANI: Kleofa, Firmin
Prvo čitanje: Ezr 1, 1-6
Tko je god od naroda Gospodnjega, neka ide u Jeruzalem i neka gradi Dom Gospodnji.
Početak Knjige Ezrine
Prve godine perzijskoga kralja Kira, da bi se ispunila riječ Gospodnja objavljena na Jeremijina usta, nadahnu Gospodin perzijskoga kralja Kira, te on objavi po svemu svojem kraljevstvu, usmeno i pismeno: »Ovako veli perzijski kralj Kir: Sva zemaljska kraljevstva dade mi Gospodin, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim Dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim! Neka ide u Jeruzalem u Judeji, i neka gradi Dom Gospodinu, Bogu Izraelovu, Bogu koji stoluje u Jeruzalemu. I gdje god se još zadržao ostatak toga naroda, neka ga stanovništvo mjesta u kojima boravi podupre srebrom i zlatom, imanjem i stokom i dragovoljnim prinosima za Dom Božji u Jeruzalemu.« Tada ustadoše glavari obitelji Jude i Benjamina, svećenici i leviti, i svi kojima je Bog potaknuo duh, i krenuše graditi Dom Gospodnji u Jeruzalemu. I svi su im susjedi pomagali: srebrom, zlatom, darovima u naravi, stokom, dragocjenostima mnogim, osim svega što su dragovoljno prilagali. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 126, 1-6
Pripjev: Velika nam djela učini Gospodin!
Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo. Usta nam bjehu puna smijeha, a jezik klicanja.
Među poganima tad se govorilo: »Silna im djela Gospodin učini!« Velika nam djela učini Gospodin: opet smo radosni!
Vrati, Gospodine, sužnjeve naše ko potoke negepske! Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi.
Išli su, išli plačući, noseći sjeme sjetveno; vraćat će se s pjesmom noseći snoplje svoje.
Evanđelje: Lk 8, 16-18
Svjetiljka se stavlja na svijećnjak da oni koji ulaze vide svjetlo.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Nitko ne užiže svjetiljke da je pokrije posudom ili stavi pod postelju, nego je stavlja na svijećnjak da oni koji ulaze vide svjetlost. Ta ništa nije tajno što se neće očitovati; ništa skriveno što se neće saznati i na vidjelo doći. Pazite dakle kako slušate. Doista, onomu tko ima dat će se, a onomu tko nema oduzet će se i ono što misli da ima.« Riječ Gospodnja.
Razmatranje:
Čisto asocijativno, u surječju i na zaslonu klonulosti,rezignacije i obeshrabrenja među učenicima i najvjernijom Isusovom pratnjom – imamo nekoliko Isusovih konkretnih naputaka, opomena i ohrabrenja spram budućnosti. Srce se ne smije strašiti, ono se mora otvoriti, svjetlo mora u kući gorjeti, smisao mu je otjerati maglu i tamu. Nemoguće je više ugušiti svjetlo Isusove riječi i poruke, ono je tu da svijetli u svu vječnost, svima koji ne žele hoditi u tami. Protivnici jesu moćni, ali riječ, jednom izgovorena, jest kao sjeme koje se baca. Konačni uspjeh je nedvojben. Svjetlost se pojavila, svjetiljka je u Isusovoj osobi zapaljena i ona mora gorjeti. I svatko se mora tomu svjetlu izložiti, dati se njime zahvatiti ili odvratiti svoje oči od njega.
I ovdje kao da odzvanja ono iz Govora na gori o učenicima koji su sol zemlje i svjetlo svijeta, grad na gori. Svojim riječima i djelima, svojim ponašanjem oni trebaju postati svome okolju svjetlom tako da ljude pridobivaju za Radosnu vijest. Život mora odgovarati riječi, riječ pak treba druge privlačiti poput svjetla. Isusov nauk nije nikakva tajanstvena, misterijska praksa samo za neke povlaštene ili izabrane. Ne, ona vrijedi za sve ljude. Nije to nikakva ezoterija, nego je svima pristupačna, svakome tko je želi čuti. Isus ne govori ni tajanstveno, ni zagonetno, nego slikama iz života oslikava tajne Božjeg kraljevstva, svega što Bog namjerava preko njega ozbiljiti u svijetu. I ne treba tu Isusovu istinu kupovati na skupim seminarima, ne treba plaćati silne novce da bi se čovjek uključio u tajnu nauka i osobe, nego je on otvorena knjiga pred cijelim svijetom.
Opasno je ugušiti Isusovu riječ u vlastitu srcu ili je zatamnjeti, zastrijeti, u strahu od onih vani, u strahu od svijeta, u strahu da nas drugi ne ismiju ili ponize. Postoji u čovjek nerijetko strah od drugih, strah od svjedočenja. Lako se zna dogoditi da čovjek uguši u svome srcu svjetlo Božje istine u strahu što će drugi reći, kako će se drugi prema meni odnositi, počnem li živjeti prema riječi. Mi se znamo pred drugima pretvarati, mimikrijom, kao kameleoni, poprimiti boju okoline, živjeti u vječitu strahu da nas ne prepoznaju kao Isusove učenike ili vjernike. Događa se to danas nerijetko na radnom mjestu, u školi, i to ne samo za minuloga komunizma, nego i u suvremenom liberalno-kapitalističkom te gotovo robovlasničkom društvu.
Pred Bogom nema igre skrivača, pred Bogom zacijelo ne ćemo na taj način profitirati. Susresti se s njime znači iznijeti na vidjelo sve skriveno, sve što je čovjek potiskivao u sebi, od straha, u podsvijesti, sve što bijaše skriveno i prijetvorno. Izložiti se svjetlu istine da nas ona prožga, proprži, da od nas ostane samo ono što vrijedi, kao dragulj. Svaki oblik šljake mora otpasti nakon što prođemo kroz talionicu Božjih ‘visokih peći’.
Stoga i Isusovo upozorenje: kako se riječ sluša, kako se svjetlost prihvaća. Treba pravilno, ispravno slušati i samo onaj tko je pravilno čuo, znat će i pravilno prenijeti riječ, predati je drugima. S druge strane gotovo skandalozno zvuči u ušima suvremenih društvenih reformatora i sindikata Isusova riječ o onima koji imaju: Ti će imati i više, a oni koji nemaju, njima se oduzima i ono što misle da imaju. Isus ne govori o društvenim prilikama, o siromaštvu i bogatstvu, nego o vjeri i spoznaji. Ono što je u društvenom i gospodarskom životu u nebo vapijući grijeh, krajnja i neljudska nepravda, u psihologiji postaje govoto zakonom. Tko stalno iz straha pred drugima popušta, na kraju gubi sve.
U vjeri postoji zakon neumoljiva rasta, ali isto tako i mogućnost stečaja, bankrota. Tko ima pravu spoznaju, on će u njoj rasti, on će je zavoljeti, ako je poruku primio dobra i plemenita srca, ako se poistovjetio s onim što Isus nudi. U konačnici vrijedi pred Isusom: Sve ili ništa! Čovjek može i sve dobiti, ali i sve izgubiti. Sve zavisi od načina slušanja, kvalificirana slušanja onoga što Isus govori te od života koji plodi iz slušanja riječi. Riječ se mora oploditi u konkretnom životu, inače ostaje na razini škrta i besplodna slušanja kod koga se gubi i ono malo što čovjek misli da ima kao svoje. Isusova nam riječ želi poručiti i pojasniti kako ničemu ne vodi trajni život u strahu. Nikada strah ne može biti isprika ili dokaz da se nešto ne čini.
Možda nitko kao danski filozof S. Kierkegaard nije bolje shvatio da kršćanin ne smije biti dio mnoštva, krda, nego da svatko mora stupiti pred Gospodina osobno, kao pojedinac, cijelim svojim bićem, svojom egzistencijom. Ne znači to da čovjek mora ostati samotnjak, nego da s drugima ide na višu razinu i da svoj život postavlja na nove temelje, da su međusobni odnosi ubuduće na posve drugim osnovicama. Nije riječ o nekoj novoj sljedbi, nego o novoj uredbi u stvaranju, o novome poretku koji se rađa pred Isusom i u zajedništvu s Isusom. Upravo kao što i apostoli postaju na specifičan način Isusova duhovna djeca, nova Božja obitelj.
Čitanja prenosimo sa stranice Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral hilp.hr
