Misao iz Evanđelja dana
Sjedim s Isusom dok plače i stavljam ruku oko njegovih ramena. I meni bude teško zbog trenutne situacije u svijetu. Molim ga da me utješi kad mi stvari postanu previše.
XXXIII. tjedan kroz godinu
Četvrtak, 23. 11. 2023.
ČITANJA:
1 Mak 2,15-29; Ps 50,1-2.5-6.14-15; Lk 19,41-44
IMENDANI:
Klement I., Kolumban, Lukrecija, Amfilohije
Prvo čitanje:
1 Mak 2, 15-29
Slijedit ćemo Savez otaca svojih.
Čitanje Prve knjige o Makabejcima
U one dane: Kraljevi ljudi, poslani da sile na otpad, dođoše u Modin da prinude na žrtvovanje. Mnogi su od Izraela prišli k njima. Ali Matatija i njegovi sinovi ostadoše postojani.
Kraljevi ljudi priđu Matatiji i stanu ga nagovarati: »Ti si čovjek ugledan u ovom gradu, častan i utjecajan; uz tebe su tvoji sinovi i braća. Priđi dakle prvi i izvrši zapovijed kraljevu, kao što to učiniše drugi narodi, ostali Judejci i preostalo stanovništvo Jeruzalema, pa ćeš i ti i tvoji sinovi ući u krug kraljevih prijatelja, i bit ćete čašćeni srebrom i zlatom i mnogim darovima.«
Matatija im jakim glasom odgovori: »Neka se i svi narodi pod kraljevom vlašću njemu pokore tako te svaki od njih odstupi od bogoštovlja svojih predaka i privoli njegovim naredbama, ja i moji sinovi, i sva braća moja, slijedit ćemo Savez otaca svojih. Ne dalo Nebo da ostavimo Zakon i zapovijedi. I zato ne možemo poslušati kraljevih naloga da prestupimo svoje bogoštovlje ni udesno ni ulijevo.«
Tek što je on to kazao, a Židov neki priđe pred očima sviju da prema kraljevoj zapovijedi žrtvuje na žrtveniku u Modinu. Vidje to Matatija, razgnjevi se, i srce mu zadrhta, obuzet pravednim gnjevom, potrči i zakla ga na žrtveniku. U isti čas ubi i kraljeva čovjeka koji je silio na žrtvovanje, i obori žrtvenik. Tako provali njegova gorljivost za Zakon kao nekoć Pinhasova protiv Zimrija, sina Šalumova. Matatija tada stade vikati gradom iza glasa: »Svaki koji gori ljubavlju za Zakon i stoji uza Savez, neka ide za mnom.« I pobjegoše u gore on i njegovi sinovi, ostavivši u gradu sve svoje.
Mnogi tada kojima je bilo stalo do pravednosti i do pravde pobjegoše u pustinju.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 50, 1-2.5-6.14-15
Pripjev: Onomu koji hodi stazama pravim pokazat ću spasenje Božje.
Bog nad bogovima, Gospodin, govori i zove zemlju
od izlaza sunčeva do zalaza.
Sa Siona predivnog Bog zablista.
»Saberite mi sve pobožnike
koji žrtvom Savez sa mnom sklopiše!«
Nebesa objavljuju pravednost njegovu:
on je Bog sudac!
»Prinesi Bogu žrtvu zahvalnu,
ispuni Višnjemu zavjete svoje!
I zazovi me u dan tjeskobe:
oslobodit ću te, a ti ćeš me slaviti.«
Evanđelje:
Lk 19, 41-44
Kad bi spoznao što je za tvoj mir!
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Kad se Isus približi Jeruzalemu i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: »O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja.«
Riječ Gospodnja.
Razmatranje
PROMAŠENA POVIJESNA PRILIKA
Lk 19,41-44
U Isusu imamo zadnju Božju ponudu. Sad je vrijeme konačne odluke, hoće li se narod odlučiti za Mesiju ili protiv njega. Hoće li se podvrgnuti Bogu ili poći za željama i požudama svoga srca. Hoće li poslušati riječi Mesije ili poći za svojom tvrdokornom voljom. Jeruzalem ne prepoznaje ono što mu služi miru i spasenju. Dovršava mjeru svoga neposluha prema Bogu, a kazna za to je razaranje Grada. Kakav samo dramatičan trenutak?! Isus zna da je on Mesija i donositelj spasenja. Svjestan je kako je on ispunjenje svih obećanja minulih vremena, ne samo vjerskih nego i povijesnih te da se sva obećanja minulih vremena ozbiljuju u njegovoj osobi – a narod se zatvara. Ne može on nametnuti narodu svoju volju, odluka se mora roditi iz slobodna srca, odluka za spas ili propast. Bog se nikomu ne nameće. Isus zna da mora umrijeti, ali će nakon toga uslijediti sud nad narodom. Nakon suda slijedi narodno rasulo, raspršivanje Izraela cijelim svijetom, sa svim kobnim i pogubnim posljedicama koje će mu mu donijeti potonja povijest, sve do današnjega dana. Ali ne samo njima, nego i ostalima koji se o Izrael ogriješe. Jer nemoguće je nekažnjeno ogriješiti se o Izraela, kao ni o Kaina!
Kakva samo ironija povijesti i sudbine! Može li biti veće boli i patnje nego kad netko nešto ljubi, a zauzvrat mora doživjeti da su sva upozorenja i opomene, sve ponude i zabrane, svi savjeti i preklinjanja bila beskorisna, otišla u vjetar. Ništa nije moglo spriječiti prijeteću katastrofu koja se sručila na Sveti grad. Predočimo si situaciju u kojoj i u koju Isus izgovara te riječi. On, beskućnik i siromašni rabin iz Nazareta, komu će do nekoliko dana presuditi Židovi i Rimljani, taj Isus izgovara riječi: Jeruzalem će propasti. Bit će zatrt i uništen jer njega nije prihvatio! Isto će se zbiti i sa svijetom koji njega odbaci. I mi smo u situaciji ondašnjih Isusovih suvremenika. Suvremeno mišljenje potisnulo je misao na Isusa Krista i njegove riječi. Suvremeni se čovjek ne boji više ničega, pogotovo ne Boga. Njega je istjerao iz svoje svijesti. Ne vjeruje taj u Božju odmazdu, srdžbu, ne vjeruju kako Bog može prijetiti. I kazniti. Čovjek dovršava, ispunja mjeru svoga bezboštva, zaborava Boga.
Krivo je predočavati Isusa kao miroljubiva pacifista. Isus govori jasno o nasilju koje će uslijediti kad se odbaci njega i njegovu poruku koju je upravio svome narodu. Što ako je sve prekasno? A ovako oplakuje židovski povjesničar Josip Flavije razaranje Jeruzalema i Hrama za Vespazijana i Tita god. 70.
“Što se dogodilo, gdje je onaj … silni Grad, majka svega židovskoga roda? On, koji bijaše opkoljen i utvrđen tolikim mnogobrojnim zidinama, koji se zaštitio tolikim utvrdama i moćnim tornjevima te je jedva nudio dovoljno prostora za sve ono ratničko naoružanje? Što bijaše s Gradom koji imaše mnoge tisuće muškaraca koji su se borili za njega? Gdje ostade taj Grad koji je prema našoj vjeri služio kao boravište našemu Bogu? Iščupan je iz svojih temelja i uklonjen. Od njega je preostalo samo jedno sjećanje, naime, na ubijene i samo pamćenje obitava još u njegovim ruševinama. Stari i bijedni muškarci sjede na pepelu Svetišta, uz njih nešto malo žena koje su pošteđene kako bi na njima iskalili svoju gnjusnu oholost”. Sedamnaest dana opkoljavali su ga Rimljani, prekinuli dotok svega, i kad su provalili u nj, načinili su neopisivo krvoproliće rimski vojnici među pučanstvom. “I kad rimska vojska nije imala više što ubijati niti pljačkati, kad nije bilo više ničega na čemu bi ti vojnici mogli iskaljivati svoj bijes… car je naredio da se sav grad i Hram sravne sa zemljom”.
Tumačenje: Fra Tomislav Pervan