Bez nade i bez Boga čini se jednostavno shvatiti koliko smo nemoćni, zar ne? A što je s onima od nas koji poznajemo Boga?
Kada je sve dobro, kada sunce sja, hodamo kroz život s Bogom i često si umišljamo da smo moćni i da imamo „stvari pod kontrolom“. Bog nam tada nije potreban kao i zrak koji udišemo. A, onda, kada uslijede pustinje i oluje, sjetimo se kako smo nemoćni, kako ništa nije pod našom kontrolom. Baš kao i David kažemo: „Smiluj mi se, Bože, nemoćan sam.“
(Ps 6,2) Zašto su potrebne suze i bol? Zašto nam sunčani dani opetovano daju iluziju moći i snage? I, možda najteže pitanje, zašto se čudimo i opiremo pustinjama i olujama kada su one, očigledno, najučinkovitiji način da se vratimo Bogu?
Možda je odgovor vrlo jednostavan – zbog onoga ljudskog u nama. Kao ljudi uvijek njegujemo tu ideju kako možemo (i trebamo!) sami, a Isus nas zove da priznamo svoju nemoć i shvatimo kako je upravo On izvor naše snage, moći i okrepe.
Samo ne onih koje dolaze od nas, već od Njega! Kada se kao David nalazimo u tjeskobnim situacijama, ta istina daje nam utjehu i nadu. Ali, ne zaboravimo da smo jednako u potrebi za Bogom bez obzira na to kakvi su dani iza nas ili ispred nas. Priznati tu potrebitost ne znači biti poražen već sasvim suprotno, to znači da smo zajedno s Njim pobijedili.
PSALAM 6
Zborovođi. Uz žičano glazbalo. U oktavi. Psalam. Davidov. Jahve, nemoj me karati u srdžbi svojoj, ne kažnjavaj me u svojoj jarosti! Smiluj mi se, Jahve, jer sam iznemog’o, Jahve, ozdravi me jer dršću kosti moje.
Duboko mi je duša potresena, a ti, o Jahve – dokle ćeš? Vrati se, Jahve, dušu mi izbavi, spasi me rad’ svoje dobrote: jer među mrtvima tko te se sjeća, u podzemlju tko ti hvale pjeva?
Iznemogoh od pusta jecanja, u noći postelju plačem zalijevam, suzama ležaj natapam. Od žalosti oko mi gasne i slabi, jer su mnogi neprijatelji moji.
Odstupite od mene, svi opaki, jer je Jahve plač moj čuo. Čuo je Jahve molbu moju, Jahve je primio moju molitvu. Neka se postide i užasno zbune svi moji dušmani, i puni srama neka smjesta odstupe.
