Prvo čitanje:
Izl 11,10 – 12,14
Zakoljite janje u suton; gdje god spazim krv, prijeći ću vas.
Čitanje Knjige Izlaska
U one dane: Mojsije i Aron izveli su mnoga znamenja pred faraonom, ali je Gospodin okorio srce faraonu, tako te on nije puštao Izraelaca iz svoje zemlje.
Gospodin reče Mojsiju i Aronu u zemlji egipatskoj: »Ovaj mjesec neka vam bude početak mjesecima; neka vam bude prvi mjesec u godini.
Ovo objavite svoj zajednici izraelskoj: »Desetog dana ovog mjeseca neka svatko za porodicu pribavi jedno živinče. Tako, jedno na kuću. Ako je porodica premalena da ga potroši, neka se ona priključi svome susjedu, najbližoj kući, prema broju osoba.
Podijelite živinče prema tome koliko koja osoba može pojesti. Živinče neka bude bez mane, od jedne godine i muško.
Možete izabrati bilo janje bilo kozle.« Čuvajte ga do četrnaestog dana ovoga mjeseca. A onda neka ga sva izraelska zajednica u suton zakolje. Neka uzmu krvi i poškrope oba dovratnika i nadvratnik kuće u kojoj se bude blagovalo.
Meso, pečeno na vatri, neka se pojede te iste noći sa beskvasnim kruhom i gorkim zeljem. Da ništa sirovo ili na vodi skuhano od njega niste jeli, nego na vatri pečeno: s glavom, nogama i ponutricom.
Ništa od njega ne smijete ostaviti za sutradan: što bi god do jutra ostalo, morate na vatri spaliti.
A ovako ga blagujte: opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u ruci.
Jedite ga žurno: to je pasha Gospodnja. Jer te ću noći ja proći egipatskom zemljom i pobiti sve prvorođence u zemlji egipatskoj, i čovjeka i životinju.
Ja, Gospodin, kaznit ću i sva egipatska božanstva.
Krv neka bude znak na kućama u kojima vi budete.
Gdje god spazim krv, prijeći ću vas; tako ćete izbjeći pokolju zatornomu kad se oborim na zemlju egipatsku.« »Taj dan neka vani bude spomen-dan.
Slavite ga kao blagdan u čast Gospodinu. Svetkujte ga po trajnoj uredbi od koljena do koljena.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 116,12-13.15.16b-18
Pripjev: Uzet ću čašu spasenja i zazvati ime Gospodnje.
Što da uzvratim Gospodinu
za sve što mi je učinio?
Uzet ću čašu spasenja
i zazvati ime Gospodnje.
Dragocjena je u očima Gospodnjim
smrt pobožnika njegovih.
Tvoj sam sluga, sin službenice tvoje:
ti si razriješio okove moje.
Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne,
zazvat ću ime Gospodnje.
Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje
pred svim pukom njegovim.
Evanđelje:
Mt 12,1-8
Sin Čovječji gospodar je subote.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme prolazio je Isus subotom kroz usjeve.
Učenici su njegovi ogladnjeli te počeli trgati klasje i jesti. Vidjevši to, farizeji mu rekoše: »Gle, učenici tvoji čine što nije dopušteno činiti subotom.« On im reče: »Niste li čitali što učini David kad ogladnje on i njegovi pratioci?
Kako uđe u Dom Božji te pojedoše prinesene kruhove, a to ne bijaše slobodno jesti ni njemu ni njegovim pratiocima, nego samo svećenicima?
Ili zar niste čitali u Zakonu da subotom svećenici u Hramu krše subotu, a bez krivnje su? A velim vam: veće od Hrama jest ovdje!
I kad biste razumjeli što ono znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva, ne biste osudili ove nekrive. Ta Sin Čovječji gospodar je subote!«
Riječ Gospodnja.
Evanđelje dana – komentar
Ovaj događaj govori o sukobu između judaizma i slobode evanđelja o kojem je Isus upravo naučavao.
Jedne subote dok je prolazio kroz usjeve… njegovi učenici uzeše za jelo nešto klasja. Time se nije kršila nijedna Božja zapovijed. Ali prema sitničavim (cjepidlačnim) običajima starih, učenici su prekršili subotu jer su “želi”, a vjerojatno čak i “mlatili” (trljanje zrnevlja u rukama kako bi odstranili ljuske)!
Gospodin im je odgovorio pomoću jednog događaja u Starome zavjetu. Iako pomazan kao kralj, David je bio odbačen i, umjesto da vlada, lovili su ga kao jarebicu.
Jednoga dana kad je ostao bez hrane ušao je u Dom Božji i uzeo prinesene kruhove da nahrani svoje ljude i sebe.
Taj je kruh bio zabranjen svima osim svećenicima, no Bog nije Davida ukorio zbog toga. – Zašto? Zašto što u Izraelu nije vladala pravičnost. Sve dok David nije dobio svoje kraljevsko mjesto, Bog mu je dopuštao ono što bi inače bilo nezakonito.
Tako je bilo i s Gospodinom Isusom. Iako pomazan, On nije vladao. Sama činjenica da su Njegovi učenici morali na putu trgati klasje pokazuje a u Izraelu stvari nisu bile u redu.
Sami farizeji trebali su Isusu i Njegovim učenicima iskazivati gostoljubivost, a ne ih kritizirati.
Ako je David doista prekršio zakon jedući prineseni kruh a Bog ga ipak nije ukorio, koliko su nedužniji bili učenici koji su, pod sličnim okolnostima, prekršili samo običaje starih.
Svoju je besjedu naš Gospodin završio time što je farizeje podsjetio da je Bog stvorio subotu radi čovjeka, a ne zato da ga sputava.
Dodao je da je Sin čovječji gospodar i subote –prije svega, On je dao subotu. Stoga On ima vlast odlučiti što je na taj dan dopušteno, a što zabranjeno. Zacijelo nikada nije mislio subotom zabraniti rad iz nužde ili iskazivanje milosrđa.
Kršćani nisu obvezni držati subotu. Taj dan je bio dan narodu Izraela. Osobit dan u kršćanstvu je nedjelja, prvi dan u tjednu.
Međutim, to nije dan prepun zabrana i dopuštenja. Umjesto toga, to je osobit dan kad vjernici, oslobođeni svjetovnih poslova, mogu moliti, služiti i njegovati svoje duše.
Za nas pitanje ne glasi: “Je li pogrešno činiti to i to u nedjelju?”, nego: “Kako ovaj dan mogu najbolje iskoristiti na Božju slavu, na dobrobit mojih bližnjih i za svoje duhovno dobro?”.
(prema “Komentaru Novoga zavjeta”, autora Williama MacDonalda)