Borbeni duhovni vođa u obrani slobode Crkve
Bruno je rođen 1049. godine u uglednoj obitelji u talijanskom gradu Astiju. Školovao se u Bologni i Sieni, gdje je postao katedralni kanonik. Godine 1079. sudjelovao je na crkvenom saboru u Rimu, gdje je prvi put došao u doticaj s papom Grgurom VII. Papa ga je već iduće godine imenovao biskupom Segnija i povjerio mu više važnih zadaća, što svjedoči o njegovu velikom povjerenju u Brunovu mudrost i odvažnost.
Bruno je bio čovjek snažnog karaktera i velike duhovne hrabrosti. U burnim vremenima sukoba Crkve i svjetovne vlasti, posebno u borbi protiv laičke investiture, stao je uz bok papama Grguru VII., Viktoru III.,
Urbanu II. i Paskalu II. Poput svoga uzora Grgura VII., uporno je i odlučno branio slobodu Crkve od pokušaja vladara da je podčine svojoj volji.
Godine 1095. pratio je papu Urbana II. na putu u Francusku, gdje je sudjelovao na glasovitom Saboru u Clermontu, na kojem je Papa pozvao kršćane na Prvi križarski rat. Tijekom putovanja Bruno je posjetio poznatu opatiju Cluny, gdje je posvetio tri oltara, te sudjelovao na Saboru u Toursu. S dubokom pobožnošću obišao je i grob svetog Martina, jednog od najštovanijih svetaca srednjega vijeka.
Nakon povratka u Segni, Bruno je zbog sukoba sa svjetovnim vlastima bio zatvoren po nalogu lokalnog kneza Ainulfa. Nakon oslobađanja sklonio se u benediktinsku opatiju Monte Cassino, gdje je oko 1107. izabran za opata, ali je i dalje zadržao upravu nad svojom biskupijom.
U nekoliko navrata služio je i kao papin izaslanik. Godine 1110. ponovno je putovao u Francusku, a potom i na Siciliju, posvuda radeći na obnovi crkvenog života i svećeništva.
Unatoč svim teškoćama, Bruno nikada nije pokleknuo. Kad je papa Paskal II. 1111. godine potpisao sporazum s carem Henrikom V., koji je Bruno smatrao štetnim za Crkvu, nije se bojao Papu otvoreno kritizirati.
No, kada mu je Papa zapovjedio povratak u Segni, Bruno je poslušno izvršio tu naredbu. Njegova se načelnost pokazala ispravnom jer je Lateranski sabor 1112. poništio taj sporazum. Te iste godine Bruno se povukao iz javnog života i započeo pripreme za smrt. Umro je 18. srpnja 1123. u svome biskupskom sjedištu.
Papa Lucije III. proglasio ga je svetim 5. rujna 1183. godine prigodom posjeta Segniju, a papa Honorije III. 1223. posvetio mu je oltar u katedrali toga grada.
Sveti Bruno iz Segnija bio je svestrana i duboko duhovna ličnost. Uz sve svoje dužnosti našao je vremena za pisanje te ostavio bogatu književnu ostavštinu. Bio je hagiograf, teolog, polemičar, govornik i liturgičar.
Njegova najpoznatija djela uključuju životopise pape Leona IX. i biskupa Petra iz Anagnija, kao i opis prijenosa relikvija svetog Stjepana u Rim.
Kao teolog, napisao je niz komentara biblijskim knjigama – njegova erudicija na tom području bila je nenadmašna u Italiji između 6. i 12. stoljeća. Njegove propovijedi i duhovne poruke i danas govore o njegovoj dubokoj vjeri i pastirskoj mudrosti.
