Gospodin Isus Krist ulazi sa svojim učenicima u Jeruzalem i zatekne puno prodavača kako prodaju robu.
Isus nije to bilo pravo jer je to trebalo biti dom molitve i čitanje pisma, te se naljuti, sve otjera prodavače i sruši sve stolove i reče “Dom moj bit će Dom molitve a vi od njega načiniste pećinu razbojničku”
Lk 19,45-48
Ušavši u Hram, stane izgoniti prodavače. Kaže im: »Pisano je: Dom moj bit će Dom molitve, a vi od njega načiniste pećinu razbojničku!«
(Mk 11, 18–19; Iv 11, 52–53)
I danomice naučavaše u Hramu.
A glavari su svećenički i pismoznanci tražili kako da ga pogube, a tako i prvaci narodni, ali nikako naći što da učine jer je sav narod visio o njegovoj riječi.
Komentar
Dom moj bit će Dom molitve…
Zašto je Isus tako oštro reagirao prema prodavačima u Hramu? Ta, sve je to bilo za prinos Gospodinu Bogu. Isus je htio pokazati da je za vjernika važna molitva; da je važno da čovjek ima mjesto, prostor za susret s Bogom. Bez tog susreta, bez istinske molitve duhovni život zanemarujući.
Tamo, u tom Hramu, izgubili su to iz vida. Prodavačima nije bio važan Bog i živi odnos s njim. Kako samo veliku krivnju u sebi nosi pomanjkanje molitve. Isus to zna, zato reagira tako beskompromisan. Sam se više puta udaljavao na molitvu, na susret sa svojim Ocem kako bi mogao ispuniti svoje poslanje.
Bogu ne treba našu molitvu, nego mi trebamo susret s njim. Bez molitve zaboravljamo tko smo i zašto živimo. U molitvi nad Dud Sveti podsjeća da smo Bogu važni, da nas on uistinu ljubi i da se zauzima za nas. Želi sreću svojoj djeci. Zahvaljujući molitvi mi smo ono što jesmo, i uvijek iznova se upoznajemo. Otkrivamo korak po korak naš životni put, naš poziv, naš put do Boga.
U molitvi nam Bog otkriva svoje tajne, zahvaljujući molitvi postižemo svetost – spasenja.
Ono što je voda za biljke, zrak za čovjeka, to je molitva za dušu. Bez molitve se udaljavamo od izvora Života. U starom Zavjetu mjesto molitve bio je hram u kojem je čovjek doživljavao božju osloboditelju snagu, prisjećao se otkuda dolazi i kao smjera.
I danas je to aktualno i neće se promijeniti do kraja vremena.
Problem je u tome što se ponekad, usprkos toliko milosti, naviknemo, izgubimo sposobnost čuđenja. Možemo izgubiti smisao svog života i ostaviti Boga u kutu.
Na kraju dajemo veći značaj svom poslu, odmoru, zabavi, načinu gledanja na život nego Bogu. Sve su to same po sebi dobre stvari, ali ako zanemarimo sebe, ako ne napravimo od svoje duše kuću molitve, Bog završava u pozadini.
Veliki je dar komunicirati s Gospodinom i pokušati surađivati s njim u osiguranju prostora za ono što je uistinu važno u životu. Što je meni u mome životu važno? Uzimam li si dovoljno vremena kako bih povremeno reorganizirao svoju ljestvicu prioriteta?
Mjesto gdje živim može biti kuća molitve, mjesto gdje se Bog osjeća dobrodošlim i kao kod kuće. Kažem Bogu: ”Osjećaj se kao kod kuće – uvijek si dobrodošao!” Ovdje i sada neka Prostor Duha bude za tebe ”kuća molitve”. Božja Riječ je aktivna, preobražava me, iako promjene možda primijetim tek znatno kasnije. Promislit ću o ovome u današnjoj molitvi.
Siguran sam da ćemo čuti Njegov glas, Njegovu riječ, ako se barem na kratko povučemo u svetost svoje intime, tamo gdje je naše biće najslobodnije i najistinitije. Tamo se čuju samo Njegovi blagi koraci jer u taj prostor našeg bića i sam Bog ulazi s velikim poštovanjem, ljubavlju ide u susret našoj istini koja pred njim izgovorena postaje molitva.