Kad Bog daje ime, započinje novo poglavlje spasenja
Pred sam Božić Crkva nas vodi u dom Elizabete i Zaharije, gdje se rađa dijete obećanja. U trenutku kada svi očekuju nešto uobičajeno, Bog čini nešto novo.
Dijete ne dobiva ime po ljudskim očekivanjima, nego po Božjoj volji: Ivan Bog je milostiv.
Ovaj događaj podsjeća nas da Bog ima posljednju riječ, čak i onda kada se čini da je sve već unaprijed određeno. Uči nas povjerenju, poslušnosti i otvorenosti Božjem djelovanju.
Dok se približavamo svetkovini Božića, Evanđelje nas poziva da i mi dopustimo Bogu da u našem životu naziva stvari pravim imenom imenom nade, milosti i spasenja.
Prvo čitanje: Mal 3,1-4.23-24
Poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Gospodnji.
Čitanje Knjige proroka Malahije
Ovo govori Gospodin Bog:
Evo, šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u Hram svoj Gospodin koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već govori Gospodin nad Vojskama.
Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj Ijevačev i kao lužina bjeliočeva. I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava.
Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro, da prinose Gospodinu žrtvu u pravednosti. Tad će biti draga Gospodinu žrtva Judina i jeruzalemska kao u drevne dane i kao prvih godina.
Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Gospodnji, dan velik i strašan. On će obratiti srce otaca k sinovima, a srce sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim prokletstvom zemlju.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 25,4-5ab.8-10.14
Pripjev: Podignite glave, jer je blizu vaše otkupljenje.
Pokaži mi, Gospodine, putove svoje,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj.
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.
Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati.
On zaiska pločicu i napisa: »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.
Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji god su čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?«
Uistinu ruka Gospodnja bijaše s njime. Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom. (Luka 1, 57-66. 80)
Komentar Evanđelja
Rođenje Ivana Krstitelja nije samo radosni obiteljski događaj, nego snažan znak Božjeg zahvata u povijest. Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi, i Bog pokazuje svoju dobrotu ondje gdje su ljudi već bili prestali očekivati čudo. Radost se širi među susjedima i rodbinom jer ondje gdje Bog djeluje, radost nikada ne ostaje zatvorena.
Ključni trenutak Evanđelja događa se osmoga dana, prilikom obrezanja i davanja imena. Ljudi žele nastaviti po starom običaju dijete nazvati po ocu.
No Elizabeta, a potom i Zaharija, ostaju vjerni Božjoj riječi: „Ivan mu je ime.“ Time pokazuju da Božji plan ima prednost pred ljudskim očekivanjima, tradicijom i navikama.
Zaharija, koji je zbog nevjere bio nijem, ponovno progovara tek kada pokaže poslušnost. Njegova šutnja završava u trenutku kada prihvaća Božju volju.
To je snažna poruka: poslušnost Bogu oslobađa, a nevjera zatvara. Prve riječi koje izlaze iz njegovih usta nisu objašnjenja ni isprike, nego blagoslov Boga.
Narod osjeća strahopoštovanje jer prepoznaje da se događa nešto veće od običnog rođenja. Pitanje koje odzvanja – „Što li će biti od ovoga djeteta?“ nije samo znatiželja, nego priznanje da Božja ruka djeluje.
Ivanov rast u pustinji, u tišini i osami, pokazuje da se Božji pozivi oblikuju daleko od buke, u skrovitosti i vjernosti.
Ovo Evanđelje, naviješteno neposredno pred Božić, podsjeća nas da Bog i danas dolazi na neočekivane načine. On daje imena našim životnim situacijama, poziva nas na poslušnost i traži povjerenje.
Kao Zaharija i Elizabeta, i mi smo pozvani vjerovati da Bog zna što čini čak i onda kada Njegov plan nadilazi naše razumijevanje.
Kad Bog daje ime, On daje i poslanje. A tamo gdje je Njegova ruka, raste nada.
