U životu se lako dogodi da krenemo s jasnom namjerom, a zatim se putem izgubimo u obvezama, brigama i vlastitim planovima. To se ne događa samo laicima, nego i onima koji su pozvani na posebno nasljedovanje Krista.
Ova snažna poruka fra Gorana Azinovića poziva na iskreno preispitivanje: slijedimo li doista Isusa ili smo nenametljivo počeli slijediti sebe?
Čovjek često krene s jasnim ciljem, ali ga svakodnevne brige odvedu u sasvim drugom smjeru. Koliko nam se puta dogodilo da smo nešto započeli s oduševljenjem, a kasnije to radili samo iz navike? Taj obrazac može se uvući i u duhovni život.
Svećenički poziv započinje susretom. To nije samo odluka, nego odgovor na osobni Kristov poziv: „Pođi za mnom.“ U tom trenutku srce je gorjelo, a odluka je bila jasna. No vrijeme, odgovornosti i pritisci lako zamagle prvotnu radost.
Opasnost ne dolazi naglo. Ona dolazi tiho kroz rutinu. Svećenik može ostati vjeran izvanjskim obvezama, ali u nutrini početi graditi vlastiti put. Umjesto da traži Kristovu volju, polako počinje tražiti sigurnost u vlastitim planovima, uspjesima ili priznanjima.
To nije napast rezervirana samo za pastire Crkve. Svaki kršćanin može doživjeti slično. Krenemo za Gospodinom iskreno, ali se putem počnemo oslanjati na sebe više nego na Njega.
Trenutak zaustavljanja ključ duhovne vjernosti
Fra Goran snažno potiče na jedno jednostavno, ali presudno pitanje: kamo idem? Bez redovitog nutarnjeg zastajanja lako je skrenuti, a da toga nismo ni svjesni.
Zaustaviti se ne znači stati u služenju, nego provjeriti smjer. Jesam li i dalje u Učiteljevim tragovima? Ili sam si, neprimjetno, izgradio udoban, ali vlastiti put?
Sveti Ivan Pavao II. često je poticao svećenike da se s divljenjem vraćaju tajni svoga poziva. Zahvalnost čuva srce. Onaj tko zaboravi zahvalnost, lako izgubi i radost služenja.
Nasljedovanje nije rutina, nego odnos
Kristovo „Pođi za mnom“ nije jednokratna zapovijed, nego trajni poziv. To je svakodnevno odlučivanje za Njega. Nije dovoljno jednom odgovoriti; potrebno je svakoga dana ponovno reći „da“.
Nasljedovanje Krista znači dopustiti Mu da oblikuje naše misli, odluke i prioritete. To znači umrijeti sebi kako bi On mogao rasti u nama.
Poruka fra Gorana nije osuda, nego poticaj. Ona poziva na iskrenost pred Bogom. Ako smo skrenuli, uvijek postoji povratak. Krist ne prestaje zvati.
Možda je upravo danas dan da zastanemo i postavimo si najvažnije pitanje: slijedim li Krista ili samo sebe?

