Postoje trenuci kada se vjernik, unatoč molitvi, postu i dobrim djelima, osjeća prazno – kao da sve što čini nije dovoljno dobro, ni Bogu milo. Te misli mogu biti teške, bolne i u potpunosti pomutiti čovjekov unutarnji mir.
Upravo o tome progovara fra Goran Azinović, podsjećajući da Bog ne traži savršenstvo, nego srce koje Mu vjeruje. A ponekad se lijek krije u nečem neočekivanom u jednostavnom osmijehu koji oslobađa dušu.
Fra Goran Azinović upozorava da mnoge kršćane ponekad progone misli da je sve što rade nedovoljno i Bogu nemilo. Takve misli stvaraju teret koji čovjeku ne dopušta normalno disati, iako je riječ o prividnoj krivnji koja ne dolazi od Boga.
Kada čovjek voli nekoga, želi mu dati ono najbolje. Međutim, često se pojavi osjećaj da je dar premalen i nedostatan. Isti se osjećaj nerijetko javlja i u odnosu prema Bogu: vjernik moli, posti, čini dobra djela, ali osjeća kao da Bog to ne primjećuje ili ne prihvaća.
Ovakve misli nisu nove mučile su i brojne svece, među njima i sv. Faustinu Kowalsku. Ona je u svom Dnevniku opisala razdoblja kada je vjerovala da Bog odbija svaki njezin trud. To je donosilo veliku tjeskobu i sumnju.
Pokora koja je promijenila sve
Ispovjednik svete Faustine, vidjevši njezin unutarnji nemir, dao joj je neobičnu pokoru: da se deset puta u danu glasno nasmije. Osmijeh je trebao razbiti unutarnju tamu i podsjetiti je da se Bog raduje njenom povjerenju, a ne savršenstvu.
Premda joj to u početku nije bilo lako, ta pokora postala je ljekovita. Malo-pomalo, osmijeh je počeo oslobađati njezino srce od lažne krivnje i straha.
Osmijeh kao dar Bogu
Fra Goran poručuje da osmijeh ima moć otkloniti krive brige, strah i osjećaj nedostatnosti. Bog ne mjeri našu vrijednost količinom postignutog, nego ljubavlju i povjerenjem s kojim Mu pristupamo.
Ako ti se ikada učini da Bogu daješ premalo nasmiješi se. Bog te vodi kroz radost, a ne kroz tjeskobu.
