Bio je šabat, židovska subota. Mnogi Židovi držali su se običaja da odlaze u sinagogu.
Tog dana je u njoj bio i Isus. Bio je poznat, zato što je već mnogo godina živio u tome gradu. Isusu su dali u ruke svitak s proročanstvom proroka Izaije. Ustao je i naglas pročitao:
„Duh Gospodinov je na meni, jer me je pomazao da propovijedam evanđelje ubogima.“
Pročitavši nekoliko redaka, Isus je sjeo i objasnio riječi koje je netom bio pročitao. Većini slušatelja taj je tekst bio poznat, no dojmilo ih se Njegovo tumačenje. To što su čuli nije bilo teološko predavanje, nego lako razumljivo objašnjenje Božje milosti. Iznenada su začuli druge glasove: „Nije li to Josipov sin?“ (red. 22). Kako on može tumačiti Sveto pismo?
Poznavali su ga kao tesarovog sina. A bili su čuli i da je u susjednom gradu, Kapernaumu, bio izveo neka čudesa. Mogao bi to učiniti iu svom rodnom gradu!
Tada je Isus naveo dva primjera iz davnine, kad je Bog pomogao ljudima koji nisu pripadali narodu Izraela. To je bilo previše slušateljima, koji su vidjeli da se upitnicima smatraju povlastice koje su oni imali kao narod Božji. Bijesno su poustajali, izveli Isusa iz sinagoge i pokušali ga baciti s litice. Zar nisu vidjeli da Bog na sličan način i njima nudi svoju milost u Kristu?
Ili su pak bili previše ponositi da bi ga prihvatili?
Duh Gospodinov je na meni, jer me je pomazao da propovijedam evanđelje ubogima; poslao me da iscijelim one koji su srca slomljena, da propovijedam oslobođenje sužnjima i vratim vid slijepima, da oslobodim potlačene, da propovijedam godinu Gospodinova prihvaćanja.
Luka 4,18.19
