Duhovne obnove i molitveni susreti često donose snažne trenutke u kojima vjernici doživljavaju duboke emocije i duhovne reakcije. No mnogi se pitaju što zapravo znači kada netko tijekom molitve padne, zaplače ili osjeti snažne reakcije.
Poznati franjevac i duhovnik Fra Ivo Pavić u svojim nagovorima često govori o tim pojavama i upozorava da je važno razumjeti što je prava duhovnost. Prema njegovim riječima, padanje ili snažne reakcije tijekom molitve same po sebi nisu dokaz svetosti niti znak posebne duhovne milosti.
Fra Ivo naglašava da je pravi znak rasta u vjeri nešto mnogo dublje: redovita sveta misa, život u sakramentima, molitva i svakodnevni kršćanski život. Tek kroz takav život vjernik može rasti u svetosti i približavati se Bogu.
Padanje u molitvi nije uvijek znak posebne milosti
Na molitvenim susretima ponekad se događa da pojedini vjernici padnu ili osjete snažne emocije. Iako to može izgledati kao posebno duhovno iskustvo, fra Ivo Pavić upozorava da takve pojave ne treba odmah smatrati znakom velike milosti.
Prema njegovim riječima, prava duhovnost ne mjeri se izvanjskim reakcijama, nego promjenom srca i života. Čovjek koji doista raste u vjeri pokazuje to u svakodnevnim odnosima: u obitelji, na poslu, među prijateljima.
Ako netko govori da je veliki vjernik, a u životu se to ne vidi, tada njegova vjera ostaje samo na riječima.
Vlč. Zlatko Sudac je polagao ruke na mnogo ljudi i to iskustvo ovako nam opisuje te ujedno i upozorava:
„Slušajte te me, vi ljudi, meni je puno draže, jer sam molio molitve za oslobođenje i egzorcizme. Ljudi tada padaju po podu, valjaju se i tresu. Počivanje u duhu, nije uvijek znak da je to milost od Boga, da je Duh sveti sišao na tebe.
Nego to često bude pokazatelj da s tom osobom nešto nije u redu! Ili je demonologija, ili je čista psihologija! Zato mi je puno draže da ostanete u dostojanstvenoj molitvi. Ako treba, plačite, pustite suzu, ali molite iz srca dostojanstveno. Draže mi je da ste na nogama ili koljenima nego da mi „padate u duhu“. Jer pitanje je koji vas duh „ruši“. Pitanje je zašto se vi „rušite“ pred Presvetim?!“
Svetost je cilj svakog kršćanskog života
Fra Ivo u svojim nagovorima često podsjeća da je cilj kršćanskog života svetost. Sve drugo uspjeh, bogatstvo ili društveni položaj nema pravu vrijednost ako čovjek izgubi svoju dušu.
Prema njegovim riječima, svetost znači imati Isusa u srcu i dopustiti Duhu Svetom da vodi naš život. Sveci su ljudi koji nisu mrzili druge, koji su živjeli u ljubavi i koji su se najviše bojali jedino toga da ne povrijede Boga.
Zato vjernik treba stalno raditi na svojoj vjeri, kroz molitvu, sakramente i djela ljubavi. Samo tako možemo rasti u svetosti i približiti se Bogu.
Fra Ivo Pavić nabraja vrline svetaca, kakvi trebamo biti da budemo sveci: „Sveci su oni ljudi koji nikoga nisu mrzili, oni se ničega nisu bojali. Oni su se samo BOJALI da ne POVRIJEDE BOGA! A nikoga i ničega se nisu BOJALI!“
Međutim, sad fra Ivo nabraja naše strahove i slabosti: „Ako se bojiš umrijeti, bojiš se bolesti, bojiš se Pakla, pa… bojiš se siromaštva, budućnosti, to su znakovi da NISI SVET! Ili, kad netko PADNE, IMA REAKCIJE, ili čovjek se boji otići na groblje po noći…ili, spavati sam po noći, ili mora upaliti svijetlo…to su znakovi da NISTE SVETI!
Kad bi danas umrli, ne daj Bože, ne bi te mogli ući u Raj. Moraš stotinu godina boraviti u Čistilištu, a vidite kakve su tamo MUKE!
Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom: naplatit ću svakom po njegovu djelu! »Milosrdni Isuse, od srca Ti zahvaljujem što nam šalješ svećenike i časne sestre.
Draga braćo i sestre, u Kristu, potičem vas na molitvu za svećenike, časne sestre, biskupe, kardinale i papu Franju! Dragi naši svećenici i časne sestre, hvala vam što ste se odazvali pozivu Isusa Krista, Sina Boga živoga!
