Evanđelje po Ivanu (kratica: Iv) četvrto je evanđelje po redu i u većoj se mjeri razlikuje od prva tri evanđelja, takozvanih Sinoptika (po Mateju, Marku i Luki). Napisano je oko 100. godine i po vremenu pisanja je posljednje kanonsko evanđelje.
Evanđelist Ivan donekle se distancira od Isusove povijesne ličnosti i sadrži već razvijenu kristologiju koja Isusa smatra božanskim Logosom. Prethodna tri evanđelja govore uglavnom o Kristovim propovijedima u Galileji, dok se ovo više bavi propovijedima u Judeji.
Za razliku od ostalih, ne sadrži ni jednu Isusovu prispodobu. Pritom su Isusove riječi dugi govori, a ne jezgrovite izreke.
Isus koji dolazi od Boga koristi se ljudskim rječnikom koji nije sposoban izraziti božanske stvarnosti. Zato se Ivanov Isus često služi metaforama kako bi opisao sebe ili predstavio svoju poruku. Isusovi sugovornici često ne razumiju metaforu, jer je shvaćaju doslovno.
U Ivanovu evanđelju često nailazimo i na ironiju. Isusovi protivnici ne htijući i ne znajući izriču o Isusu tvrdnje koje su istinitije i imaju dublje značenje nego što oni misle. Ivan često upotrebljava inkluzije kojima označava glavnu ideju određenog teksta te ujedno njegov početak i kraj.
Ivan od svih evanđelista ima najsiromašniji rječnik. Rabi oko tisuću riječi, trostruko manje nego drugi evanđelisti. Međutim mnoge riječi imaju simboličko značenje. Ovakav stil čini četvrto evanđelje teškim za razumijevanje ali i bogatim u značenju. Klement Aleksandrijski naziva ga »duhovnim evanđeljem«. Dubinsko shvaćanje Krista i njegove djelatnosti postiže se kod Ivana pomoću simbolizacije njegove povijesti. Činjenice i riječi imaju različite razine smisla i neprestano upućuju onkraj sebe samih. Odatle važnost pojma »znamenje« te upućivanje na mnogostruki smisao neke činjenice ili riječi. Samo iskustvo Duha Svetoga omogućuje dokučiti nakanu tekst
Vrijeme i mjesto nastanka
Danas se svi slažu da je Ivanovo evanđelje nije napisano u Egiptu, već u Maloj Aziji. Ako je Ivanovo evanđelje sredinom 2. st. već kolalo u dalekom Egiptu onda je ono moralo biti napisano mnogo ranije, najkasnije između 100. i 110 godine. Ovaj datum nije daleko od tradicionalnog mišljenja da je četvrto evanđelje objavljeno potkraj 1. stoljeća, oko 90. godine. Brown, koji četvrto evanđelje vidi kao djelo dva čovjeka, evanđelista koji ga je sastavio i redaktora koji je dodao 21. poglavlje i još neke dijelove, smatra da je evanđelje napisano oko 90. a redigirano, tj. dobilo svoj današnji oblik ne kasnije od 110.
Najvjerojatnije mjesto nastanka četvrtog evanđelja jest Efez. S time se slaže i tradicija. Tako Irenej Lionski kaže: »Nakon toga Ivan, Gospodinov učenik, onaj koji je naslonio glavu na Isusove grudi, objavio je Evanđelje dok se nalazio u Efezu azijskomu«.
Kao i ostala Evanđelja Novog zavjeta, koja su napisana kao drevne Isusove biografije , Ivan posvećuje većinu svog teksta riječima, djelima i događajima iz Isusova života koji su doveli do Njegovog raspeća i zapanjujuće neočekivanog uskrsnuća.
Ivan 20 bilježi da se Isus pojavio svojim učenicima, dajući im mir, sigurnost i spoznaju da se doista vratio. Umirio je suze ljubljene Marije. Pokazao se učenicima, udahnuvši im Duha Svetoga. I osnažio ih je neosporivim znanjem o Njegovom uskrsnuću kada im je dopustio da dotaknu Njegovo uskrslo tijelo. Toma je, govoreći u ime svih, u zahvalnoj poniznosti izjavio: “Gospodin moj i Bog moj” (Ivan 20,28).
Za milijune i milijarde nas koji nismo blagoslovljeni mogućnošću da budemo u grupi zajedno učenika koji su vidjeli Isusa ubrzo nakon njegova uskrsnuća, Isus svima nama umirujuće govori, kroz svoje riječi upućene Tomi, “Toma, jer si me vidio , ti si vjerovao: blago onima koji ne vidješe, a vjeruju” (Ivan 20:29).
Kako možemo vjerovati kad nismo vidjeli?
Ovo je razlog Ivanova evanđelja!
Nakon što je zabilježio ove veličanstvene epizode Isusovih interakcija sa svojim učenicima nakon uskrsnuća, Ivan otkriva zašto je napisao svoje evanđelje: da i mi povjerujemo.
„I mnoga druga znamenja učini Isus pred svojim učenicima, koja nisu zapisana u ovoj knjizi: Ali ova su zapisana da vjerujete da Isus jest Krist, Sin Božji; i da vjerujući imate život u imenu njegovu” (Ivan 20:30-31, naglasak dodan).
Što je token?
Zaustavimo se na trenutak na riječi token. Volim ovu riječ. Tako lijepo i jednostavno. Nedavno sam saznao da riječ token dolazi od istog korijena riječi kao i učitelj. I učitelj i simbol znače “pokazati, predstaviti, istaknuti, objasniti, demonstrirati, proglasiti (razjasniti)”.
Što učitelj radi? Oni ukazuju i signaliziraju veće stvarnosti. Učitelj podiže vidike i perspektive učenika. Učitelj daje znakove ili simbole učenicima o većim stvarima koje tek dolaze, o ljepšim stvarnostima koje treba doživjeti.
Ako istražujemo ostatak Evanđelja po Ivanu tražeći znakove ili znakove da je Isus Sin Božji, nalazimo ih u izobilju.
Znakovi u Evanđelju po Ivanu
Ivan nas vodi koristeći riječ semeion (“znak”) u sedam navrata u svom Evanđelju.
Znak 1: Promjena vode u vino na svadbi u Kani (Ivan 2:1-11)
Znak 2: Iscjeljenje sina vladinog službenika u Kafarnaumu (Ivan 4:46-54)
Znak 3: Iscjeljenje hromog čovjeka u bazenu Bethesda (Ivan 5:1-15)
Znak 4: Hranjenje 5000 (Ivan 6:5-14)
Znak 5: Isus čudesno hoda po vodi Galilejskog jezera (Ivan 6,16-24)
Znak 6: Isus liječi slijepca (Ivan 9:1-7)
Znak 7: Isus uskrisuje Lazara iz mrtvih (Ivan 11:1-45)
Ako Evanđelje po Ivanu čitamo kroz objektiv “Kako ovo Evanđelje potvrđuje da je Isus Sin Božji?” (bez obzira je li Ivan upotrijebio grčku riječ semeion u odlomku ili ne) pronašli bismo mnoštvo svjedoka. I znamo da je Ivan mogao podijeliti mnogo više znakova o tome tko je Isus, “I mnoga druga znamenja učini Isus pred svojim učenicima, koja nisu zapisana u ovom [Evanđelju]” (Ivan 20:30, naglasak dodan) .
Evo nekih dodatnih znakova iz Evanđelja po Ivanu koje smatram svjedocima da Isus jest Krist:
- Ivan Krstitelj svjedoči da je Isus Mesija (Ivan 3:27-30)
- Isus se uspoređuje s Ivanom Krstiteljem, koji nikada nije činio nikakva znamenja, ali se smatrao pravim Božjim čovjekom (Ivan 10:40-42)
- Isus je razapet na križu (Ivan 19,16-30)
- Isus je uskrsnuo (Ivan 20,1-17)
- Isus pomaže učenicima da čudesno ulove veliku količinu ribe (Ivan 21:1-8)
- Sam Isus je znak!
Što da radimo?
Sva Evanđelja (Matej, Marko, Luka i Ivan) prekrasni su svjedoci Isusa Krista. Ono što Ivanovo evanđelje čini tako uvjerljivim je to što nam on jasno govori o svojoj namjeri u pisanom obliku: “Ali ovo [znakovi i znakovi] su napisani da vjerujete da Isus jest Krist” (Ivan 20:31).
Vidim Ivanovu tezu kao poziv da ponovno pomnije čitamo, da potražimo tragove i dokaze koje je Ivan podijelio u svom Evanđelju. I što je najvažnije, vidim da Ivan poziva sve nas da svuda oko sebe tražimo znakove da je Isus Krist.
I kada razmišljate o svom životu i svijetu oko sebe, koji su znakovi ili znakovi koje vidite kao Isusovo. svjedočanstvo?

