U molitvi često želimo jasnoću. Želimo da nam Isus govori glasno, razumljivo i nedvosmisleno riječima koje možemo odmah prepoznati i shvatiti.
Kada takve riječi ne čujemo, lako se u srcu pojavi sumnja. Ponekad pomislimo da Bog šuti, da nas ne sluša ili da se ne odaziva na naše molitve.
U takvim trenucima često, i neprimjetno, krivimo Boga. Mislimo da On ništa ne čini, dok mi činimo sve što možemo.
No istina je drukčija: Bog govori, ali ne onako kako bismo mi željeli. Njegov glas nije bučan. On dolazi tiho, strpljivo i s poštovanjem prema našoj slobodi.
Isusovo tiho kucanje
Sam Isus objašnjava način na koji nam se približava riječima iz Knjige Otkrivenja:
„Evo, stojim na vratima i kucam; ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerat ću s njim, a on sa mnom.“ (Otk 3,20)
Kada netko kuca na naša kućna vrata, obično to čujemo odmah.
No Isus ne kuca glasno. Njegovo kucanje ne nameće se, ne razvaljuje vrata, ne prisiljava. Ono traži pažnju, osluškivanje i otvoreno srce.
Bog dolazi tiho, ali stvarno
O toj tišini posebno piše Prosper Guéranger u djelu Liturgical Year. On ističe da Gospodin tijekom došašća kuca na vrata ljudskih srdaca na različite načine ponekad snažno, a ponekad toliko tiho da je potrebna velika budnost kako bismo Ga uopće primijetili.
Guéranger podsjeća da Isus dolazi pitati imamo li mjesta za Njega, jer se želi roditi u našem domu, u našem srcu. Njegov dolazak nije buka, nego poziv.
Tišina kao prostor slušanja Boga
Zašto Ga onda često ne čujemo? Jedan od glavnih razloga je nedostatak tišine – vanjske i unutarnje.
O važnosti tišine govori i Boniface Hicks, koji u tekstu o benediktinskoj duhovnosti piše da tišina nije bijeg od svijeta niti puka samodisciplina. Tišina je stav slušanja.
Ne šutimo zato da bismo bili prazni, nego da bismo čuli. Naša tišina nije izolacija, nego otvaranje. Ona je nužan preduvjet za susret s Bogom u molitvi, ali i u svakodnevnom životu.
Vanjska i unutarnja buka
Otac Boniface ističe kako nije dovoljno utišati samo vanjsku buku. Često nosimo nemir u sebi: misli, brige, planove, strahove. I dok je naše srce ispunjeno tim glasovima, teško ćemo prepoznati Isusovo kucanje.
Zato je potrebno zapitati se:
kada sam zadnji put zaista stao
koliko često odlažem telefon i utišavam svijet
dopuštam li Bogu da govori ili samo ja govorim
Tišina ponekad može biti neugodna, ali upravo u tom prostoru Bog najčešće djeluje.
Otvoriti vrata srca
Isus ne ulazi na silu. On kuca i čeka. Čeka naš odgovor, naš pristanak, našu slobodnu odluku. Kada otvorimo vrata, On ulazi ne da bi nas osudio, nego da bi s nama „večerao“ bio blizak, prisutan i stvaran.
To otvaranje vrata ne događa se jednom zauvijek. To je svakodnevni izbor.
Isus kuca. Uvijek kuca. Pitanje nije govori li On, nego jesmo li mi dovoljno tihi da Ga čujemo.
U svijetu punom buke, žurbe i stalnih podražaja, tišina postaje čin vjere. U toj tišini srce uči slušati, a vrata se polako otvaraju. Možda Bog ne govori glasno ali govori sigurno. Tiho. Strpljivo. I uvijek s ljubavlju.
