Nedavno se u javnosti pojavila tvrdnja da Hrvatska ima novog „čudotvorca“, franjevca kojemu se pripisuju nadnaravna ozdravljenja. Reakcije su, očekivano, bile podijeljene dok jedni s nadom prihvaćaju takve priče, drugi ih dočekuju sa skepsom ili otvorenom porugom.
No sama pojava navodnih čuda nije ništa novo. Kršćanska povijest puna je sličnih priča, a pitanje koje se stalno vraća glasi: događaju li se doista čudesna iscjeljenja i mogu li molitve izliječiti teške bolesti?
Čuda u evanđeljima i rana kršćanska predaja
Prve priče o čudesnim ozdravljenjima nalazimo u evanđeljima, gdje se Isusu pripisuju brojna iscjeljenja, pa čak i podizanje mrtvih.
Takvi izvještaji nisu jedinstveni i Stari zavjet poznaje slične pripovijesti, koje su služile kao znak Božje prisutnosti i djelovanja.
Važno je napomenuti da Isus nije bio jedini kojemu su se u to vrijeme pripisivala čuda. U tadašnjoj Palestini djelovali su i drugi vjerski učitelji, poput rabina Hanine ben Dose, za kojega se tvrdilo da liječi molitvom.
No problem je isti kao i danas: nemamo pouzdane dokaze da su se ta čuda doista dogodila, jer su zapisana znatno kasnije i bez neposrednih svjedočanstava. I po svemu sudeći, tako je i s brojnim navodima o Isusovim čudima.
Napokon, možete to nazrijeti i čitanjem samih Evanđelja – Mateju, Marku i Luki potpuno je nepoznat tekst o spektakularnom uskrsnuću Lazara kojega nam barem dva desetljeća kasnije donosi Ivan 11. Očito se legende gomilaju vremenom.
Kako su se legende s vremenom širile
Evanđelja su nastala desetljećima nakon opisanih događaja, a njihovi autori nisu bili izravni svjedoci. Postoji ozbiljna znanstvena rasprava o tome jesu li najranije kršćanske predaje uopće sadržavale priče o čudima ili su se one razvijale postupno, kako se zajednica širila.
Sličan obrazac vidljiv je i u pričama o apostolu Pavlu. Djela apostolska govore o njegovim čudesnim djelima, no u vlastitim Pavlovim poslanicama takva se čuda uopće ne spominju.
Pavao piše o svojim viđenjima i duhovnim iskustvima, ali ne navodi da je ikoga čudesno izliječio. To snažno upućuje na zaključak da su se čudesni elementi dodavali s vremenom, kako bi se ojačala poruka i autoritet.
Osobna iskustva vjernika i stvarnost bolesti
Kroz stoljeća, pa sve do danas, kršćani svjedoče o navodnim nadnaravnim ozdravljenjima. U teškim životnim trenucima ljudi se prirodno okreću molitvi i traže nadu ondje gdje je medicina možda iscrpila svoje mogućnosti.
Ipak, iskustva mnogih vjernika govore drukčije. Oni koji su pobijedili teške bolesti najčešće su to učinili uz pomoć liječnika, terapija i operacija.
U slučajevima kada je medicina bila nemoćna, molitve koliko god iskrene bile nisu donijele fizičko ozdravljenje. Posebno su potresne priče ljudi koji su, oslanjajući se isključivo na molitvu, odbili medicinsko liječenje i prerano preminuli.
Osobno sam poznavao i mladu ženu koja nakon dijagnoze raka dojke nije htjela ići liječnicima nego se posvetila isključivo molitvi. I danas me srce stegne zbog njezina preranog kraja i sina kojega je ostavila za sobom.
Statistika, medicina i granice molitve
Osobna svjedočanstva mogu biti snažna, ali statistika je neumoljiva. Dosadašnje znanstvene analize ne pokazuju razliku u smrtnosti između vjernika i nevjernika kada je riječ o teškim bolestima poput karcinoma. Da molitve ili čudotvorci doista liječe rak, razlike bi bile jasno vidljive u velikim uzorcima – no takvih razlika nema.
To ne znači da molitva nema vrijednost. Ona može donijeti mir, snagu, utjehu i smisao. Ali ne smije zamijeniti medicinu.
Živimo u vremenu u kojem je znanost sposobna za ono što je nekad izgledalo kao čudo, i upravo zato odgovornost prema vlastitom zdravlju zahtijeva traženje stručne pomoći.
Vjera i molitva imaju duboku duhovnu vrijednost, ali ih je opasno pretvarati u zamjenu za liječenje. Čudesna ozdravljenja ostaju dio vjerskih priča i osobnih uvjerenja, no stvarnost bolesti traži razboritost, odgovornost i suradnju s liječnicima.
Nada i vjera mogu i trebaju pratiti čovjeka u patnji ali život se ne smije stavljati na kocku.
