Tijekom svete Mise postoji jedan trenutak koji nadilazi riječi trenutak podizanja Tijela i Krvi Kristove. Dok zvono zazvoni, a svećenik podiže Presveti Oltarski Sakrament, vjernici spontano šute, klanjaju se i u srcu izgovaraju kratke molitve.
Ipak, naši stari nisu prepuštali taj sveti trenutak slučaju imali su snažnu, duboku molitvu kojom su iskazivali klanjanje, vjeru i ljubav prema Euharistiji.
Trenutak klanjanja koji traži tišinu i srce
Mnogi se i danas pitaju koju molitvu izgovoriti u trenutku podizanja Tijela i Krvi Kristove. Najčešće se čuje kratki zaziv poput: „Zdravo Tijelo i Krvi Kristovo, na oltaru posvećeno“.
No, u prošlim vremenima vjernici su u tom svetom času molili dužu, bogatu molitvu, ispunjenu poniznošću, klanjanjem i dubokim euharistijskim štovanjem. Bila je to molitva koja je zahvaćala cijelo biće – razum, srce i tijelo.
Molitva koju su naši stari molili na svetoj Misi
U nastavku donosimo molitvu kakvu su naši preci izgovarali upravo u trenutku podizanja Presvetog Sakramenta:
„Ponizno se teb’ klanjamo,
lice zemlji prigibamo,
O nebeski živi kruše,
slatka hrano naše duše.
Bez prestanka mi hvalimo,
sveto ime svi slavimo,
Isukrsta Božjeg Sina,
upućena sa visina.
I Djevice okrunjene,
u začeću neoskvrnjene,
koja no je Božja Mati,
da nam bude pomoć dati.
I svetoga oca Franje,
koji nosi svete rane
Isukrsta propetoga,
rad’ ljubavi umrloga.
I opet se teb’ klanjamo,
lice zemlji prigibamo,
O nebeski živi kruše,
slatka hrano naše duše.“
Ova molitva nije samo puki tekst, nego svjedočanstvo vjere naroda koji je znao prepoznati stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji.
