Vi ste sol zemlje: snažna Isusova opomena Crkvi i vjernicima

Kada bismo bolje poznavali izraelsku povijest i biblijski kontekst Isusovih riječi, shvatili bismo da izrazi „sol zemlje” i „svjetlost svijeta” nisu tek lijepe duhovne slike. Riječ je o snažnim, ozbiljnim i pomalo zastrašujućim istinama o poslanju Crkve i svakog kršćanina.

Isus ne govori učenicima da budu ugodni svijetu, nego vjerni savezu. A vjernost savezu uvijek ima cijenu.

Sol više od simbola

Današnji evanđeoski odlomak donosi dvije snažne slike: sol i svjetlost. Iz obje možemo izvući duboke poruke o duhovnoj stvarnosti u kojoj živimo.

Danas se sol često prikazuje kao nešto štetno za zdravlje, nešto čega treba biti što manje. No kroz veći dio povijesti sol je bila iznimno dragocjena i skupa.

Koristila se za davanje okusa hrani (usp. Job 6,6), ali još važnije  za konzerviranje. Bez soli, ljudi su zimi umirali od gladi.

Ako se sol loše skladišti, ona gubi svoju snagu – obljutavi. Takva sol više nije za hranu, nego se baca na cestu „da ljudi po njoj gaze” (Mt 5,13). Još gore, ako završi na plodnoj zemlji, ona je uništava i na njoj više ništa ne raste.

Sol u biblijskoj povijesti

Za razumijevanje Evanđelja presudno je biblijsko značenje soli. U Starom zavjetu sol je znak trajnosti saveza između Boga i njegova naroda.

Bog zapovijeda:
„Svaku svoju žrtvu prinosnicu posoli. Ne ostavljaj svoje žrtve bez soli saveza sa svojim Bogom.” (Lev 2,13)

I dalje: „To je savez osoljen, trajan pred Gospodinom.” (Br 18,19) Sol je simbol trajnosti, vjernosti i postojanosti. Žrtva bez soli bila je znak raskida saveza.

Crkva je sol  znak novoga saveza

Kada Isus govori apostolima da su sol zemlje, On ne misli samo da trebaju „davati okus” svijetu. On ih proglašava znakom novoga saveza koji Bog sklapa s čovječanstvom u Kristu.

Dokle god postoji Crkva, čovječanstvo ima nadu. A budući da je Isus obećao da vrata paklena neće nadvladati njegovu Crkvu (Mt 16,18), ta nada ostaje živa.

Kada sol obljutavi

Grčka riječ koju Isus koristi  mórainó  ne znači samo „izgubiti okus”, nego i poludjeti. U tom svjetlu Isusove riječi postaju još ozbiljnije.

Sol koja obljutavi slika je Crkve koja prestaje slaviti Boga, napušta savezni odnos s Kristom i počinje služiti prolaznim ciljevima: sigurnosti, konformizmu i prihvaćenosti od svijeta.

Takva Crkva nije beskorisna  ona postaje opasna, jer umjesto da čuva Božju njivu, uništava je.

Isus je ovdje vrlo oštar jer upozorava na svjesni otpad od vjere. Ne govori o slabostima i padovima, nego o odbacivanju Krista nakon istinskog susreta s Njim (usp. Heb 6,4–6).

Vjera nije dodatak  nego središte

Jedna rimska izreka kaže:
Nil sole et sale utilius  Ništa nije korisnije od sunca i soli. Ali ništa nije beskorisnije od bljutave soli i vjere koja je tek ukras života.

Vjerovati znači staviti Krista u središte svih odluka, misli, riječi i djela. Nakon što smo okusili Boga, nema povratka na staro. Nema neutralnosti. Nema „malo s Bogom, malo sa svijetom”.

Biti vjeran krsnom savezu znači potpuno se predati Kristu  i tada po nama svijet ponovno može okusiti Božje spasenje.