Kad je asirska vojska opkolila Jeruzalem, kralj Ezekija je odlučio ne oslanjati se na tjelesnu ruku, već se osloniti na Boga.
Kralj se ponizio i tražio Boga u molitvi. “Kad je to čuo kralj Ezekija, razdera haljine svoje, ogrnu se kostrijetom i uđe u Dom Gospodnji” (Izaija 37:1, NKJV). Ezekija je priznao: “Gospodine, znam da ti nemam ništa od sebe dati osim svoje vjere. Nemoćan sam u vlastitoj snazi da se borim protiv Senaheriba. Okruženi smo našim neprijateljima. Molimo vas, dajte nam svoj smjer!”
Ezekija je znao da će Izaija imati Božju riječ vodstva, pa je ovaj put poslao svog izaslanika proroku. Ovi su ljudi rekli Izaiji: “Ovaj dan je dan nevolje i prijekora i hule; jer djeca su se rodila, ali nema snage roditi ih” (Izaija 37,3). Drugim riječima, govorili su: „Ovaj put želimo učiniti sve na Božji način, ali nemamo više snage. Što da radimo?”
Izaija im je rekao: “Ovako recite svome gospodaru: ‘Ovako govori Jahve: Ne boj se riječi koje si čuo… Učinit ću da padne od mača u njegovoj vlastitoj zemlji.'” (Izaija 37,6-7).
Bog je govorio: “Svaki tvoj neprijatelj je i moj neprijatelj jer si bitku predao meni. Ja ću se pobrinuti za tog neprijatelja, bilo ljudskog ili demonskog.”
“On neće ući u ovaj grad, niti će ondje odapeti strijelu, niti će pred njega izaći sa štitom, niti će protiv njega podignuti opsadni humak” (Izaija 37,33). Čak i ako drugi možda padaju oko vas, to ne znači ništa. Kada hodate u savezu s Bogom, on obećava da će se boriti protiv svakog neprijatelja koji vas napadne.
Kakvu je divnu sliku Bog dao o svojoj moći da nas oslobodi od naših neprijatelja. Neprijatelj može na nas odapeti vatrene strijele, ali neće pogoditi. Sotona nas može bučno napasti s ogromnom vojskom požuda i iskušenja, ali na kraju će se okrenuti i pobjeći. Bog je objavio: “Branit ću svako svoje dijete koje vjeruje u mene dovoljno da odloži vlastiti mač.”