„Nije me briga za tebe!“
Koliko često se danas te riječi izgovaraju, bilo tiho ili naglas… Ipak, malo što toliko boli i razara odnose kao upravo te riječi.
Kada ih izgovori suprug svojoj ženi ili majka svome djetetu, kada ih prijatelj uputi prijatelju – u tim trenucima nestaje ono najvažnije: bliskost, povjerenje, ljubav. To su riječi koje ne ostavljaju prazninu, nego prave rupu. Rupu u srcu.
Zar nešto slično nije rekao i Kajin kada je Bogu, nakon što je ubio Abela, izgovorio: „Zar sam ja čuvar brata svoga?“ Drugim riječima: „Nije me briga što je s njim.“ To je početak duhovnog pada čovjeka – trenutak kada prestane mariti za drugoga.
U jednoj kolumni za Hrvatsku katoličku mrežu, fra Goran Azinović piše:
„Sjećam se svoga djetinjstva i odnosa sa starijim bratom. Pratio sam ga, čuvao, bio uz njega. Kada bi išao na Neretvu, išao sam i ja.
Nisam ulazio u rijeku bila mi je prehladna i preopasna ali sam budno motrio. Bio sam spreman skočiti ako bi mu zatrebala pomoć. Ne zbog obaveze, već zbog ljubavi.“
To je bit čuvanja drugoga. Ne kontrolirati, nego voljeti. Biti blizu ne da bi se nadgledalo, nego da bi se – pomoglo.
Filozofkinja Hannah Arendt jednom je rekla da je poraz čovječanstva vidljiv u tome što više nismo zainteresirani za druge ljude. Prestali smo biti čuvari jedni drugima. I dok jurimo za sobom, drugi ostaju nezaštićeni, sami, izgubljeni.
Ali duboko u svakom od nas postoji čežnja da nas netko vidi, da nas netko štiti, da nekome budemo važni.
I zato, kad ponovno počnemo brinuti za drugoga, vraćamo ono najvrijednije – svoju čovječnost. Jer čovjek nije stvoren da bude sam. Stvoren je da bude brat. Čuvar. Bližnji.
Piše: Goran Azinović/ HKM