Religija i Vjera

P. Bobaš: Kad se glazbi klanjamo, mijenja Boga

Kad glazba zamijeni Boga, gubimo i jedno i drugo

Danas se pred našim očima rađa nova „religija“  iz buke, ritma i decibela.

Nije to šala, niti ironija, nego znak površnosti koja svetost zamjenjuje spektaklom.  Kada se heavy metal nudi kao sustav vrijednosti i duhovno iskustvo, ne govori se više samo o glazbi.

Riječ je o pokušaju stvaranja nove ideologije, nove duhovnosti  bez Boga.

A kad religiju svedemo na glazbeni ukus, onda gubimo oboje: i vjeru, i glazbu. Jer religija bez svetoga postaje tek privid. A glazba bez duše  obična buka.

Može li koncert biti novi oltar, a pjevač propovjednik?

Upravo to predlaže britanski magazin Metal Hammer, potaknut izjavom Biffa Byforda, pjevača grupe Saxon, koji tvrdi da heavy metal treba priznati kao “punopravnu religiju”.

Više od deset tisuća ljudi podržalo je ideju putem društvenih mreža. Nekima je to bilo zabavno, drugima nelagodno.

Ali mi kršćani moramo postaviti ozbiljnije pitanje: Što je religija? I kako je razlikovati od vjere?

Jer nije svako religiozno ponašanje  istinska vjera. I nije sve što nosi simboliku  ujedno i sveto.

Religija nije glazbeni stil

Religija nije lajkanje, nije pojačalo, majica s logom benda, niti pripadnost “sceni”. Religija nije stil – nego zavjet. Nije emocija – nego odnos sa Svetim.

To nije igra osjećaja, nego odluka da se živi pred Bogom.

Prvi kršćani umirali su u rimskim arenama s Kristovim imenom na usnama. A danas se nova “religija” navodno rađa iz buke i decibela.

To nije ni ironija ni šala. To je banalizacija svetoga. Spektakl umjesto svetosti.

Kad Metal Hammer poziva da se heavy metal prizna kao “duhovno iskustvo”, tada se više ne govori samo o glazbi  već se nudi ideološka i duhovna zamjena.

A kad religiju svedemo na glazbeni ukus, izgubili smo oboje: i vjeru i glazbu. Jer religija bez svetoga je farsa. A glazba bez duše  samo buka.

Vjera nije bura  nego put

Heavy metal pratim od mladosti. Poštujem njegovu snagu, bunt i izražajnost. Ali jedno je jasno: vjera se ne može svirati. Ona se živi. Religija nije žanr  nego zavjet.

Vjera nije trenutni osjećaj  nego svakodnevna vjernost. Nije bura, nego tihi oganj u savjesti.

Crkva zato ne mora reagirati na svaku provokaciju. Nije ona društvena mreža nego Tijelo Kristovo.

Živo, sveto, povijesno i vječno. I još nešto  Crkva ne traži dokaze. Ona ih nudi. U šutnji svetaca. U krvi mučenika.

Glazba da  idolopoklonstvo ne

Heavy metal često izražava traganje, bol i pobunu. I to nije strano kršćanskom iskustvu. No, kad glazba postane kult, a publika se klanja pozornici kao oltaru  onda to više nije umjetnost.

To postaje idolopoklonstvo. Glazba tada postaje zamjena za Boga. I to je opasno.

Jer duhovna glad nije isto što i želja za glasnoćom. Čovjek može vikati – a biti prazan. Može pjevati o paklu  a čeznuti za smislom.

Tragikomedija balkanske stvarnosti

Na Balkanu heavy metal nikad nije bio mainstream. Teško je o njegovoj “religioznosti” govoriti u društvu gdje dominiraju turbo-folk i kič.

Oni su osvojili ne samo medije i ulice, nego i stadione  pa i savjest mnogih koji se nazivaju vjernicima.

Sjećate se dočeka naših nogometaša iz Rusije 2018.? Pola milijuna ljudi na trgu. I što je jedan igrač uzviknuo u mikrofon?

“P’jani smo k’o mace!”  A oko pojasa? Ne hrvatska zastava, nego barjak s likom svetog Antuna uzet iz crkve. To nije religija. To je kult ništavila  u kostimu spektakla.

Crne mise na pozornici?

Neki bendovi otvoreno prelaze granicu:

Behemoth: gazi sliku Gospe, para Bibliju, zaziva Sotonu Iron Maiden: pjesma The Number of the Beast slavi broj 666 Black Sabbath: tekstovi o demonima, smrti i paklu Led Zeppelin: gitarist Jimmy Page sljedbenik Aleistera Crowleyja

Rolling Stones: Sympathy for the Devil postaje kultna među sotonistima

Ovo nije karikatura  nego stvarnost.

Glazba nadahnjuje, ali ne spašava

Glazba može biti izraz, ali nije religija.

Može potaknuti osjećaje, ali ne spašava dušu. Religija traži cijeloga čovjeka: srce, razum, savjest, žrtvu, tišinu. Traži istinu.

Vjera ne nastaje na pozornici. Ona nastaje u savjesti. Ne u dimu i decibelima, nego u svjetlu Riječi. Utjelovljeni Krist ne dolazi s bukom  nego s milošću.

✍️ P. Anto Bobaš, dominikanac, glazbenik i autor knjige „Sotonizam u rock glazbi“

Povezani članci

Znate li što je oprost?

rastimouvjeri

Gdje se nalazi Noina Arka? I kako je izgledala? Još se istražuje detalje

rastimouvjeri

Sedam svetaca kao odgovor na sedam grijeha Božja poruka današnjem vremenu

rastimouvjeri

Napiši komentar