U vremenu buke, užurbanosti i stalne raspršenosti, Bog i danas poziva pojedince na put tišine, molitve i potpunog predanja. Takav put nije bijeg od svijeta, nego duboki susret s Bogom i služenje Crkvi na poseban način.
Upravo jedan takav snažan i rijedak događaj dogodio se u Gospićko-senjskoj biskupiji, gdje je jedan čovjek odlučio svoj život potpuno predati Gospodinu u pustinjačkom pozivu, postavši znak nade i poziv na obraćenje za sve vjernike.
Gospićko-senjska biskupija svjedočila je posebnom i rijetkom duhovnom događaju koji je obilježio život ove mjesne Crkve. U župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Donjem Kosinju, brat Marinko od Presvetog Imena Isusova Klaić položio je doživotne zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti, te time postao prvi pustinjak ove biskupije.
Svečano misno slavlje predvodio je biskup Marko Medo, uz sudjelovanje brojnih svećenika, redovnika i vjernika. Ovaj događaj nije bio samo osobni čin predanja, nego snažna poruka cijeloj Crkvi o vrijednosti tišine, molitve i potpunog oslanjanja na Boga.
Nakon propovijedi, brat Marinko pristupio je biskupu i izrekao svoja obećanja, čime je javno potvrdio svoju odluku da ostatak života provede u pustinjačkom načinu života. Obred je bio duboko simboličan od prostracije do litanija Svih svetih naglašavajući ozbiljnost i svetost tog poziva.
Pustinja nije bijeg, nego susret s Bogom
U svojoj propovijedi biskup Medo istaknuo je da čovjek u svojoj nutrini nosi duboku čežnju za Bogom. Naglasio je kako srce nije stvoreno za prolazne stvari, nego za vječnost.
Pustinjak je onaj koji je to prepoznao i odlučio živjeti tu istinu do kraja. U pustinji, gdje nestaju vanjske sigurnosti, Bog postaje jedini oslonac. Upravo tamo, u tišini i ogoljenosti, čovjek susreće istinu o sebi i Bogu.
„Bog otvara put ondje gdje ga čovjek ne vidi. On i u pustinji daje život i nadu“, poručio je biskup, ističući kako pustinja nije praznina, nego prostor milosti.
Znak za naše vrijeme: tišina, jednostavnost i vjera
Biskup je posebno naglasio da pustinjaštvo nije izolacija ni duhovni individualizam, nego život u dubokom zajedništvu s Crkvom. Pustinjak ostaje povezan s narodom, ali na način molitve, žrtve i predanja.
U vremenu buke, Bog daje znak tišine. U vremenu raspršenosti, daje znak sabranosti. U vremenu materijalizma, daje znak jednostavnosti.
Život brata Marinka snažan je podsjetnik da svetost nije rezervirana za prošlost, nego je moguća i danas. Njegovo ime od Presvetog Imena Isusova govori o središtu njegova života: Isusu Kristu, koji je njegova snaga, mir i smisao.
Ovaj događaj nije važan samo za jednu biskupiju, nego za cijelu Crkvu. Poziva nas da i mi u svakodnevici pronađemo svoju „unutarnju pustinju“ mjesto susreta s Bogom, tišine i istine. Jer upravo tamo počinje prava promjena srca.
Ovaj članak temelji se na izvješću dostupnom na portalu Bitno.net te je prilagođen i proširen za potrebe portala. rastimouvjeri
Foto/Izvor: gospićko-senjska biskupija // doživotni zavjeti pustinjaka brata marinka klaića
