Neki dječak je stajao na obali i gledao brod koji se vraćao iz noćnog ribarenja.
Brod je plovio usporedno uz obalu i dječak je iznenada počeo mahati rukama kako bi privukao pažnju na sebe. Neki čovjek što se zatekao na obali primijetio je to pa mu je rekao: „Ne budi tako glup! Nijedan brod neće doći do tebe samo zato što mašeš rukama.“
No brod se skrenuo i stao se približavati obali. S njega je spušten gumeni čamac da preveze dječaka na palubu. Ovaj se okrenuo onom čovjeku na obali i doviknuo mu: „Nisam ja glup. Zapovjednik broda je moj otac!“
U toj pričici ima jedan pouka za nas. Zašto je zapovjednik broda promijenio smjer kretanja? Ne zato što neki dječak može zaustaviti brod, nego zato što je to bio zapovjednikov sin. Ako su životne okolnosti nekog Božjeg djeteta tegobne, hoće li Bog promijeniti tijek događaja zbog jede osobe koja se moli? Da, svemoćan Bog, koji nadzire sav svemir, može tako učiniti. A On to često i čini, ali ne zato što je onaj tko se moli bilo tko, nego Njegovo dijete.
Dječaku na obali je prigovoreno nepravedno; naša okolina nas često ne može shvatiti.
Ne, usprkos tome, molimo se Bogu slobodno i radosno! Koliko god je uzvišen On je, ako imamo vjeru u Krista, naš Otac. U usporedbi s veličinom svega mi smo beskrajno sitni i beznačajni, ali naš Otac u Nebu poznaje nas osobno. Mi imamo mjesto u Njegovom srcu, jednako kao što je onaj dječak s obale imao mjesto u srcu zapovjednika broda.
Neće li onda Bog obraniti svoje izabranike, koji mu vape danima i noćima?
Gledajte kakvu nam je ljubav darovao Otac, da se sinovima Božjim nazivamo. Jer sâm vas Otac voli.
Luka 18,7 ; 1. Ivanova 3,1 ; Ivan 16,27
