Kada se danas prisjetim svoje prve svete pričesti, shvaćam da tada nisam mogao do kraja razumjeti veličinu tog trenutka. Znao sam da činim nešto važno, ali dubina tog susreta s Isusom tek je godinama kasnije počela dobivati pravi smisao. Tek kroz život, kroz kušnje i milosti, shvatio sam koliko je euharistija dar koji mijenja čovjeka iznutra.
Jedan moj prijatelj jednom mi je rekao: „Najljepše je kad ljudima možeš dati Isusa.“ Te riječi su mi tada zvučale lijepo, ali daleko. Nisam ih mogao potpuno razumjeti. Danas znam to nije samo rečenica, to je poziv i milost koju ne možeš objasniti dok je ne doživiš.
Sjećam se dana kada sam kao dječak ministrirao. Držao sam patenu, pažljivo prateći svaki pokret svećenika. U mojoj dječjoj glavi najveća briga bila je da nešto ne pogriješim, da ne ispustim hostiju ili da me drugi ne zadirkuju. Nisam tada razmišljao o otajstvu koje se događa pred mojim očima. Nisam shvaćao da držim nešto sveto, nešto neizmjerno veliko.
Godine su prolazile. Djetinjstvo je ostalo iza mene, a život je donio obitelj, odgovornosti i mnoge izazove. Vjera je ponekad bila snažna, a ponekad potisnuta svakodnevicom. No Bog nikada ne odustaje od čovjeka. U trenucima slabosti, u pitanjima i traženjima, ponovno sam počeo otkrivati koliko je Isus blizu.
Otac i sin pred oltarom
Poseban trenutak dogodio se kada je moj sin izrazio želju da postane ministrant. Gledajući njega, kao da sam ponovno gledao sebe. Stajali smo zajedno pred oltarom on u ministrantskoj haljini, ja pokraj njega kao otac i podrška.
To nije bio samo običan prizor. Bio je to susret generacija u vjeri. Osjetio sam kako Bog djeluje kroz obitelj, kako prenosi vjeru s oca na sina, ne kroz riječi, nego kroz primjer.
U tom trenutku shvatio sam koliko je važno živjeti vjeru, a ne samo govoriti o njoj. Djeca ne slušaju samo što im kažemo ona gledaju kako živimo.
Poziv koji mijenja srce
Jednog dana moj župnik me iznenadio prijedlogom da postanem izvanredni djelitelj svete pričesti. Iskreno, bio sam zatečen. U meni su se pojavila pitanja: Jesam li dostojan? Mogu li to? Što ako pogriješim?
Ipak, u srcu sam osjetio mir i pristao. To nije bila odluka razuma, nego odluka vjere.
Kako se približavao dan kada ću prvi put dijeliti pričest, osjećaji su postajali sve snažniji. Bila je to mješavina strahopoštovanja, radosti i odgovornosti.
Na samo jutro tog velikog dana, dok sam išao prema crkvi, ponovno su me obuzele sumnje. Ali tada, u jednom jednostavnom trenutku, kao da mi je Bog poslao potvrdu u srcu sam osjetio mir i sigurnost da sam na pravom putu.
Tijelo Kristovo trenutak koji mijenja sve
Nakon mise i obreda, svećenik mi je predao ciborij s hostijama. Držao sam ga pažljivo, svjestan da u rukama nosim najveće blago.
Kada su prvi vjernici počeli prilaziti, srce mi je snažno kucalo. Podigao sam hostiju, pogledao čovjeka ispred sebe i izgovorio riječi: „Tijelo Kristovo.“
U tom trenutku sve je stalo. Nije bilo više straha, nije bilo nesigurnosti. Bio je samo mir.
Jedan po jedan, ljudi su prilazili. Neki s osmijehom, neki sabrani, neki duboko dirnuti. A onda je došao moj otac. Pogledali smo se. U njegovim očima vidio sam suze. U tom trenutku shvatio sam koliko je to veliko moći svom ocu dati Isusa.
Njegovo tiho „Amen“ i pogled pun ponosa bio je nešto što nikada neću zaboraviti.
Dar koji nas mijenja iznutra
Biti izvanredni djelitelj pričesti nije samo služba. To je poziv na poniznost, odgovornost i ljubav. To je prilika da budemo mali, ali važni dio Božjeg plana.
Crkva nas uči da nismo sami svi smo dio jednog tijela. I svatko od nas ima svoje mjesto. Neki propovijedaju, neki mole, neki služe ali svi zajedno gradimo zajedništvo.
Euharistija nije običan obred. Ona je susret s živim Bogom. Ona nas jača, liječi i vodi.
Zato danas mogu reći: hvala Bogu što me pozvao. Hvala Mu što mi je dao priliku da služim. Hvala Mu što me naučio da prava radost dolazi onda kada drugima daješ ono najvrijednije Njega samoga.
Bogu hvala
Kao izvanredni pričesnici, možemo biti od velike pomoći svećeniku. Naravno, to nije ništa novo – kako naš lokalni svećenik voli istaknuti, prvi kršćani su to činili. Sada se samo vraćamo svojim korijenima. Istovremeno, to je i budućnost rada nekih (manjih) župa: da mi laici preuzmemo odgovornost i hrabro doprinesemo svojim dijelom održavanju župnog života živim.
Hvala Bogu što mogu biti kamenčić u ovom mozaiku. U mozaiku Božje ljubavi, u kojem nas je On obdario talentima koje možemo podijeliti s drugima.
