On se na višoj školi koju je pohađao nije nikada osobito isticao. Taj mladić imao je finu, povučenu dušu.
I nadasve je volio plemenitu glazbu. Dok je sjedio za klavirom, zaboravio bi na čitav svijet.
Strašni rat odveo ga je u Rusiju. A odande se nikad nije vratio.
Često moram misliti na njega. A onda se sjetim da je imao jednu omiljenu molitvu. Ona glasi ovako:
“Daj mi, Bože, na moju molitvu božanstvenu dušu, kraljevski duh! Da se vladam dostojno tvoje zaruke; da se uzdržim od svega što predstavlja svijet i grijeh!“
To je zaista prekrasna molitva. I ona izražava upravo ono što apostol misli kad piše o vodstvu Duha Božjega. Naše kršćansko držanje često je tako oskudno. Tu nema nikakve “radosti u Gospodinu“. Mi neprestano pregovaramo s Bogom: “Smije li kršćanin to činiti ili se toga mora kloniti?” Neprestano se sramežljivo prilagođavamo svijetu i njegovom duhu. Ili sjedimo u kutu i jadikujemo zbog pokvarenosti u svijetu.
Naš tekst pokazuje nam kršćanski stav posve drugačije vrste. Čovjek i dalje živi u kući ovoga svijeta, imajući udjela u njezinim nevoljama i zadaćama. Međutim, živi na izvjestan način na višem katu od ostalih ljudi. Čovjek je postao svjestan svog krvnog srodstva s Bogom budući da je Isusovom krvlju otkupljen za Boga. Zato sada i daje prostor Duhu Svetome. On je onoj koji “vodi”. On poklanja radost u Ocu i u “bratu” Isusu. Njemu se nastoji prispodobiti. On je onaj koji postavlja mjerila! Tako se postaje “kraljevski Duh”.
Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji.
Rimljanima 8,14
Molitva:
Gospodine, uvedi nas u slobodu djece Božje! Daj nam biti bliže tebi nego ovome svijetu! Amen.
