“Katolička Crkva kojoj pripadam je institucija u kojoj se, gdje god da se nalazim i u koju god crkvu da ulazim, uvijek osjećam doslovce kao doma”, istaknuo je vlč. Odilon Singbo u svome svjedočanstvu, prisjećajući se svoga djetinjstva i dolaska u Hrvatsku. Prisjetio se i kulturološkog šoka kojeg je doživio dolaskom u Hrvatsku te pojasnio zašto mu je odlazak na kave s kolegama studentima išao na živce.
“I oni su Hrvatska” je serijal kratkometražnih dokumentaraca u produkciji Mendax Films, u čijoj su pozornosti pojedinci koji doprinose Hrvatskoj na svoj jedinstven način. “Cilj je dati glas ljudima o kojima mediji ne žele pisati”, ističu. Na popisu onih koji doprinose Hrvatskoj na svoj jedinstven način, našao se i vlč. Odilon-Gbènoukpo Singbo, beninski svećenik i misionar u Hrvatskoj te prvi sveučilišni kapelan Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. U svome se svjedočanstvu prisjetio djetinjstva u Beninu, školovanja i dolaska u Hrvatsku, ali i mnogih drugih crtica iz svoga života koje su ga, kako kaže, oblikovale u ono što on danas jest.
Rekao je kako je njegov život u Beninu bio raznolik, ali i kako sjećanje na djetinjstvo u njemu budi atmosferu zajedništva i osjećaj zaštite.
“Živimo svi u istoj kući zajedno, nema razlikovanja susjeda od susjeda – svi smo jedna obitelj. Zato se u Africi kaže da jedna osoba rađa, ali cijelo selo odgaja. Dijete nikada nije dijete svojih roditelja, nego cijeloga sela. To te tjera na pristojno ponašanje, uvažavanje drugoga, osjećaj zajedništva i pripadnosti drugome. Rastao sam u tom ambijentu gdje je svaki član društva, obitelji, sela zaštićen”, pojasnio je vlč. Odilon.
Kao dijete, prisjeća se vlč. Odilon, igra je imala posebno mjesto u njegovom životu, no tada nije bilo suvremene tehnologije i video-igara kao danas.
“Uzeli bismo kamenčiće i skupljali vrećice po selu te ih zamotali u oblik lopte. S tim smo igrali nogomet. Bio sam vratar dok nisam slomio ruku, zbog čega sam odustao od nogometa. Tu se vidi određena kreativnost. Naše igre su se više sastojale od druženja, pričanja priča jedni drugima”, rekao je te istaknuo kako su stariji pričali priče iz prošlosti koje su uvijek imale neku odgojnu poruku.
Danas mi je drago što sam izdržao i prošao taj put, bez toga ne bih bio ono što jesam danas!
Prisjetio se i svoga školovanja, istaknuvši kako su ga učitelji često izbacivali iz razreda kada bi trebalo platiti školarinu.
“Školarina je, kada sam ja išao u školu, bila deset kuna godišnje. Moji roditelji si to nisu mogli priuštiti. Bilo nas je sedmero djece u obitelj, dakle ukupno devetero. Imati tada deset kuna za nas je značilo da cijela obitelj može živjeti skoro mjesec dana. Moji roditelji su radili na polju, mi smo radili na polju, i nismo od toga mnogo zarađivali. S time smo se prehranjivali i to je bilo za potrebe doma. Ako bismo uspjeli nekom nešto prodati, to je bilo dobro. U hrani nismo oskudijevali, ali jesmo u materijalnom smislu”, prisjeća se vlč. Odilon.
Kada bi vidjeli da je poseban, pametan i da se trudi, učitelji bi ga uvijek pustili u viši razred. Nakon osnovne škole, upisao je gimnaziju te je morao napustiti selo i otići u grad.
“To je određeni šok gdje vidiš kako drugi žive, kako djeca bogataša imaju sve, a ti samo gledaš. Oni za vrijeme ručka jedu, a ti ne možeš. Tada si malo frustriran, ali opet se ne obeshrabriš. To ti postaje poticaj da uspiješ, da kasnije drugima možeš omogućiti da nemaju isti put koji si ti imao. Umjesto da se obeshrabrim, tada sam se još više ojačao. Danas mi je drago što sam izdržao i prošao taj put, bez toga ne bih bio ono što jesam danas”, istaknuo je vlč. Odilon.
U Beninu je danas, govori vlč. Odilon, puno bolje stanje nego što je bilo nekada.
“Ja sam iz Benina otišao prije 15 godina. Mnogo je toga što se ostvarilo i što država ili neke mjesne zajednice nastoje ostvariti. Ako uzmemo konkretno moje selo, iz Hrvatske smo mnogo pomogli, a djeca imaju pitku vodu u školi zahvaljujući jednoj osnovnoj školi iz Zagreba”, naglašava vlč. Odilon.
Moja je majka uz pomoć misionara upoznala katoličku vjeru!
Za razliku od mnoge afričke djece, vlč. Odilon je imao milost roditi se i odrastati u katoličkoj obitelji.
“Moja je majka zahvaljujući misionarima čula za Isusa Krista. Njezini roditelji nisu bili u vjeri, barem ne u katoličkoj. Tamo je prisutan animizam odnosno domaće tradicionalne religije. Tamo nema ateizma jer svaki Afrikanac u nešto vjeruje – neku silu, neko stoljetno stablo. Moji djedovi i bake s jedne i s druge strane nisu bili u katoličkoj vjeri, već su bili animisti. Moja majka je uz pomoć misionara upoznala katoličku vjeru, krenula na vjeronauk, primila sakramente”, rekao je vlč. Odilon.
Obitelj njegova oca bila je muslimanska pa je i njegov otac, sve do susreta s njegovom majkom, bio musliman.
“Kod nas se kaže: ‘Što žena hoće, to i Bog hoće’. Kada je majka kao uvjet za brak postavila to da se moj otac obrati u katoličku vjeru, ona je to i dobila. Otac se obratio zahvaljujući majčinoj vjeri i njezinom uvjetu. Mi smo kao djeca rođeni u katoličkoj obitelji, moji su roditelji bili crkveno vjenčani, a bili su i poprilično angažirani u vjeri”, rekao je vlč. Odilon te istaknuo kako je rijetkost da se netko u Africi s islama obrati na kršćanstvo, ali i da su sva djeca rođena u katoličkoj obitelji. “To je rijetkost, ali i milost”, istaknuo je te nadodao da ima pet sestara i jednoga brata te da svi žive u vjeri.
Mladi u Africi nemaju problem sa smislom života, odnosima, depresijom, stresom!
Njegov dolazak u Hrvatsku, kaže, je pitanje proročke dimenzije Katoličke Crkve.
“Katolička Crkva kojoj pripadam je institucija u kojoj, gdje god da se nalazim i u koju god crkvu da ulazim, uvijek se osjećam doslovce kao doma”, istaknuo je te naglasio da je upravo zahvaljujući hrvatskim misionarima dobio priliku kao bogoslov studirati u Hrvatskoj.
U početku je trebao savladati jezik, ali i priviknuti se na potpuno drugačiju kulturu i običaje.
“Postoji jedan izraz koji sam čuo na bogosloviji. Nakon što bismo zajedno ručali, studenti bi uvijek pitali: ‘Idemo li sada na kavu?’ Ta me je rečenica jako živcirala. Zašto? Pa dobro dečki, sad smo jeli i pili, a vi biste nakon svega toga išli na kavu. S vremenom sam shvatio da je to hrvatska kultura i da se radi o pozivu na druženje. To mi je teško padalo jer nisam dobro razumio jezik i imao sam brojne izazove pred sobom. Gledao sam na to kao na gubljenje vremena, a i dolazio sam iz mjesta u kojem kafići ne postoje. Moj izlazak je bio druženje s prijateljima i susjedima. Tu je potpuno drugačija kultura i kontekst. To me šokiralo, no danas se nastojim odazvati pozivu na svaku kavu”, rekao je vlč. Odilon.
Kako je imao priliku živjeti u dvjema potpuno različitim kulturama, ističe kako svaka ima svoje poteškoće i izazove.
“Mladi u Africi nemaju problem sa smislom života, odnosima, depresijom, stresom. To su nama nepoznati pojmovi. Društvo je toliko dinamično da ne stigneš biti u stresu ili depresiji. I kad nemaš posla, zajednica te nosi. Njihove brige su materijalne naravi – kako uspjeti nešto postići u životu”, rekao je, istaknuvši kako u Hrvatskoj imamo sve materijalne mogućnosti, ali se borimo s pronalaskom smisla života.
Pogledajte cijeli intervju!