Vijest da jedan svećenik napušta svoj poziv duboko je dirnula mnoge vjernike, ali posebno njegove kolege i prijatelje u svećeništvu.
Umjesto osude i teških riječi, hrvatski svećenik Željko odlučio je javno progovoriti riječima punima poštovanja, tuge i bratske blizine. Njegova poruka nije samo oproštaj od kolege, nego i snažan podsjetnik da su svećenici ljudi koji nose svoje križeve, borbe i tišine, te da im je često potrebna upravo molitva, razumijevanje i ljudska blizina.
Vijest da jedan dragi kolega napušta svećeništvo duboko je pogodila svećenika Željka, koji je svoju bol, zahvalnost i bratsku blizinu odlučio pretočiti u iskrene riječi.
Bez osude i bez teških riječi, zahvalio je svome kolegi i bratu u svećeništvu za sve dobro koje je kroz godine darivao ljudima, Crkvi, subraći i Subotičkoj biskupiji. Posebno je naglasio kako poštuje njegov put i hrabrost da ga slijedi.
No, njegova poruka nije samo oproštaj od jednog svećeničkog puta. Ona je i snažan podsjetnik svima nama: svećenici su ljudi. Imaju svoje radosti, borbe, tišine, umore i rane. Često ih se promatra izvana, procjenjuje po osmijehu, šutnji, umoru ili raspoloženju, a rijetko ih se jednostavno pita: “Kako si?”
Zato je uputio molbu vjernicima: molite za svećenike. Budite im blizu. Ne pretpostavljajte da su uvijek jaki.
Svećeništvo je dar, ali i put koji se nosi srcem. A srce, koliko god bilo predano Bogu i ljudima, ponekad treba razumijevanje, blizinu i molitvu.
Za kolegu koji odlazi, svećenik moli da ga Gospodin vodi i čuva na njegovu putu. A za one koji ostaju, traži molitvu da budu vjerni, radosni i ustrajni u služenju Bogu i ljudima.
“Ne pišem ovo da bih sudio, nego da bih podijelio nešto što nosim u srcu”, poručio je.
Cijelu objavu donosimo u nastavku:
Danas me pogodila vijest da jedan moj dragi kolega napušta svećeništvo. Želim izraziti zahvalnost svom kolegi i bratu u svećeništvu za sve dobro koje je kroz godine darivao ljudima, Crkvi i nama subraći te našoj Subotičkoj Biskupiji. Poštujem njegov put i njegovu hrabrost da ju slijedi. Ne pišem ovo da bih sudio, nego da bih podijelio nešto što nosim u srcu.
Svećenici su ljudi. I mi imamo svoje radosti, svoje borbe, svoje tišine i svoje rane. Ponekad nas se sudi po tome jesmo li nasmijani, umorni, tihi, rastreseni… a rijetko nas se pita jednostavno: „Kako si?“
Zato vas molim ne samo zbog mene, nego zbog svakog svećenika kojeg poznajete molite za nas. Pitajte nas kako smo. Ne pretpostavljajte da smo uvijek jaki.
Svećeništvo je dar, ali je i put koji se nosi srcem, i ponekad je težak. Vaša blizina, vaše razumijevanje i vaše molitve više znače nego što možete zamisliti.
.Za svog kolegu molim da ga Gospodin vodi i čuva na njegovom putu. A za nas koji ostajemo — molite da budemo vjerni, radosni i ustrajni u služenju vama i Bogu. Dragi …., ostaješ u mojim molitvama i u mojoj bratskoj blizini. Ako ti ikada zatreba prijatelj, znaj da imaš mjesto u mom srcu.
Željko PS: Kad dođe vrijeme saznat ćete o kome se radi, stoji u objavi na Facebooku.
