Čudo prebogato zarobljeno u okvire plamićka svijeće: plamičak što se tako slabašnim čini. Taj plamenčić sabire naše molitve i prinose što se izlijevaju pred svijećom.
Izlijevaju kao slap snažno, gromko, a ne gase njezin slabašni plamen.
Ti prinosi naše duše, naše ispovijesti, molitva za naše bližnje hrane svijeću marljivije nego pčela koja vosak daje kad iziđe iz krhkog cvijeta što poslije tog posjeta, nenadanog a željenog, samo ljepši biva.
Plamen što sabire misli duše i sjaji prisutnošću Duha dok gori mirno, tiho, maleno… Govori o nadi. Govori o jutru, o danu, o smislu dok razgoni mrak sobe, mrak nade, mrak duše.
Plamen što sabire naše molitve i ljubav za pokojne, dok sjaji poput njihove i naše vjere: maleno ali dovoljno da obasja sve oko sebe.
Gori, čekajući jutarnju Danicu koja ne zna zalaza. Poput onog plamena što u onoj noći jedina svjetost biva i označava život zauvijek
Plamenčić što pleše u svijeći. Pleše pred našim strahovima brigama tugom. Pleše pred našim molitvama prinosima nadom.
Pleše i govori o prisutnosti Mudrosti koja od svega što je pred njom i u nama sve čini novo.
Kao onda kada je plesala pred Bogom dok je stvarao sve.
Pleše i odiše prisutnošću Onoga koji na drvu križa pleše svoj pobjednički ples slave dok sve u nama i za nas obnavlja. Zauvijek
Papa o besmrtnosti: Zašto smrt ima smisao? 11. prosinca 2025. 04:38 Smrt kao dio puta što nam poručuje Kristovo uskrsnuće? Je li moguće živjeti bez smrti i bi li takav život…
