Mnogi mole godinama, izgovaraju bezbroj riječi, a ipak u dubini srca osjećaju da nešto nedostaje. Upravo takvo iskustvo imao je i Tomislav Ivančić svećenik, profesor i duhovni pisac koji je tek nakon godina službe shvatio što znači istinski razgovarati s Bogom. Njegovo svjedočanstvo otkriva razliku između izgovorenih molitava i živog susreta s Gospodinom.
Molio sam ali nisam bio s Bogom
Iz knjige Bog preobražava, prenesene sa stranice posvećene njegovu liku i djelu, donosimo njegovo osobno svjedočanstvo.
Bio je to svećenik koji je mnogo molio, ali malo primao. Kako sam kaže, izgovorio je more molitava Očenaša, krunica, psalama ali u njemu je postojao nemir:
„Čovječe, ti uopće još nisi s Bogom. A trebao bi razgovarati s Bogom.“
Uvijek je mislio da mora moliti određene molitve kako bi nešto dobio od Boga. No, dolazilo je malo kap po kap. Nakon osam godina svećeništva, pa čak i profesorske službe, zapao je u krizu. Počeo se pitati: postoji li Bog doista?
Razum mu je jasno govorio da postoji. Logika mu je bila jednostavna: ako ja postojim, mora postojati i Bog. Iz ničega ne može nastati nešto. Da je jednom postojalo apsolutno ništavilo, i sada bi postojalo. Život ne može nastati iz mrtve materije mora doći izvana.
Bog postoji to mu je bilo jasno. No ostalo je pitanje: mogu li ja s njim razgovarati?
Petnaest minuta koje su promijenile sve
Jedne večeri odlučio je učiniti nešto potpuno novo. Sjeo je i rekao:
„Bože, sad ću pokušati s tobom razgovarati na sasvim nov način. Ako se ništa ne dogodi, više nikada neću moliti. Ako se nešto dogodi, molit ću drukčije cijeloga života.“
Odlučio je petnaest minuta samo stajati pred Bogom i vjerovati da On postoji. Ne izgovarati formule. Ne tražiti ništa. Samo vjerovati.
„Ako slijepac vjeruje da su ljudi tu, onda će s njima razgovarati.“
Od te večeri sve se promijenilo. Njegova teologija postala je praktična. Shvatio je snagu kršćanstva i Crkve. Dotad je mislio da je snaga u njegovim riječima, u propovijedima, u moralnim pozivima. Ljudi su dolazili jednom i više se nisu vraćali.
Prije je nudio “lijepu misu”, dobru glazbu, zanimljive sadržaje. Kako sam kaže bilo je to dobro kazalište. A sada slavi svetu misu jednostavno, ali ljudi dolaze i pitaju: „Što se ovdje događa?“
Odgovor je samo jedan: kršćanstvo nije nešto izvanjsko. Nisu to lijepe riječi ni genijalni teolozi. Kada čovjek istinski vjeruje, tada prima unutarnju snagu.
Od tada gleda samo u Isusa. Ljudi čuju njegov glas, ali osjećaju Isusovu blizinu. Kroz tu blizinu u njima se nešto mijenja. Postaju jači protiv zla, slobodniji, zdraviji. „Od one večeri znam u čemu je moja snaga. Od one večeri sam sretan što sam svećenik.“
Ovo svjedočanstvo ne govori protiv molitava nego protiv molitve bez susreta. Nije problem u Očenašu ni u krunici, nego u tome molimo li kao da je Bog stvarno pred nama.
Možda je i nama potrebna jedna večer. Petnaest minuta. Bez formule. Bez zahtjeva. Samo iskrena vjera da On postoji i da nas gleda. Tu počinje prava molitva.
