Opravdanje i pravednost dolaze samo vjerom. Spašen sam vjerom, pravedan vjerom i sačuvan vjerom u Kristovoj krvi.
To je sam temelj evanđelja. Međutim, nije svaka vjera opravdavajuća vjera. Biblija jasno govori o dvije vrste vjere: jednoj koja opravdava i drugoj koja nema vrijednosti, vjeri koju čak i vrag iskazuje.
U Djelima apostolskim zabilježeno je da je Šimun, čarobnjak, „povjerovao“, ali njegova vjera nije bila ona koja opravdava. „Tada je i sam Šimun povjerovao i… krstio se“ (Djela 8,13) . Šimun je ponudio apostolu Petru novac da stekne moć Duha Svetoga, ali Petar je odgovorio: „Jer vidim da si otrovan gorčinom i svezan bezakonjem“ (Djela 8,23) . Govorio je: „Šimune, tvoje je srce još uvijek svezano grijehom.“
Petar je rekao Šimunu da će bez pokajanja i on i njegov novac propasti. Doista, Šimun je vjerovao, ali nije bio stvoren u Božjoj pravednosti u Kristu. Njegova vjera nije bila opravdavajuća vjera, ona vrsta koja čisti srce i donosi Kristovu pravednost.
Sveto pismo kaže da su mnogi ljudi „povjerovali [u Isusa]… kad su vidjeli čudesa koja je činio. Ali Isus im se nije povjeravao… jer je znao što je u čovjeku“ (Ivan 2,23-25) . Ti ljudi su vjerovali u Krista, ali to nije bila vjera onih „kojima je dao pravo da postanu djeca Božja“ (Ivan 1,12) .
Opravdavanje vjere više je od vjere pristanka; čini više od pukog priznavanja Boga. Jakov je tvrdio: „Ti vjeruješ da postoji jedan Bog. Dobro činiš. Čak i zlodusi vjeruju i drhte!“ (Jakovljeva 2,19). Jakov je govorio o mrtvoj, privremenoj vjeri, a ne o vječnoj. Isus je upozorio na ovu vrstu vjere, rekavši da neki vjeruju „[ali] nemaju korijena, oni koji vjeruju privremeno, a u vrijeme kušnje otpadaju“ (Luka 8,13) .
S druge strane, postoji opravdavajuća vjera, ona koja „čisti srce“ (vidi Djela 15,9) i ona koja „vjeruje u pravednost“ (Rimljanima 10,10) . Da bi vjera opravdavala, mora postojati popratna želja za poslušnošću i vjernošću Bogu. Ova vrsta vjere sadrži životnu silu, načelo vječne poslušnosti i ljubavi prema Bogu.
Autor: Davida Wilkersona