U svijetu buke i žurbe, tišina je postala lijek duši.
U tišini Bog progovara srcu. U korizmenom vremenu mnogi traže dublju povezanost Bogom
Umjesto odricanja, sve više vjernika bira svakodnevnu tišinu i molitvu.
Prepoznajemo da naše srce treba prostor – prostor gdje nema buke, gdje Bog može progovoriti.
Tišina nije prazna. Ona je puna Božje prisutnosti.
Ali ući u tišinu – nije lako. Kada pokušamo “biti mirni i znati da je On Bog”, postajemo svjesni koliko nam je teško ne raditi ništa.
U svijetu stalne stimulacije i informacija, tišina može zvučati strano, čak neugodno.
No, kako je rekao filozof Søren Kierkegaard:
“Ako me pitate što čovjeku danas najviše treba, rekao bih: tišina. Bez nje, Božja riječ se ne može čuti.”
Zapisano je to 1851., a zvuči kao da opisuje današnji svijet.
Buka se promijenila – nekad su to bile ulice i sajmovi, danas su to društvene mreže, ekrani, glazba bez prestanka.
No čovjekova potreba da izbjegne tišinu ostaje ista. Često biramo ono što je lako i brzo, radije nego ono što nas istinski hrani.
Tišina traži strpljenje.
A Bog govori u tišini – ne kad mi poželimo, nego kad On odluči.
Zato je korizma prilika da napravimo mjesto za Njega.
Kao što sjeme treba tišinu zemlje da bi raslo, tako i duša treba šutnju da bi rasla u vjeri.
Uklonimo buku. Oslobodimo prostor. Pustimo Gospodina da progovori.
Napomena: Sav sadržaj na portalu Rastimo u vjeri zaštićen je autorskim pravima. Kopiranje i dijeljenje dopušteni su isključivo uz navođenje izvora i link na originalni članak. Hvala na poštivanju.
